Milijuni ljudi diljem svijeta kolektivno su bili užasnuti u nedjelju nakon što je izraelski zračni napad opustošio šatorski kamp za raseljene civile u Rafi, ubivši najmanje 45 ljudi. Društveni mediji prepuni su slika spaljenih i raskomadanih muškaraca, žena i djece, ubijenih dok su spavali. Lenjin je jednom napisao da je kapitalizam užas bez kraja: u Gazi se te riječi izgovaraju jezikom vatre i krvi da ih cijeli svijet vidi.
[Source]
Kao što smo izvijestili prethodnih tjedana, južni grad Rafa trebao je biti utočište za Palestince raseljene zbog izraelskog nemilosrdnog rata u Pojasu Gaze, koji je već pretvorio Grad Gazu u ruševine, te ubio i osakatio najmanje 100 000 ljudi . Ali izraelski premijer Benjamin Netanyahu dugo je prijetio invazijom na ovaj južni grad, tvrdeći da je to neophodno kako bi se postigao izraelski ratni cilj uništenja Hamasa.
Unatoč tjednima kolebanja i pod pritiskom izraelskih saveznika na Zapadu da ne nastave s operacijom (ne, trebamo dodati, zbog zabrinutosti za Palestince, već zbog straha da situacija ne izmakne kontroli), ona je započela prije tri tjedna, kada je Izrael zauzeo granicu s Egiptom. Grad je od tada bio izložen teškom zračnom bombardiranju, a tenkovi su sada ušli u njegovo središte.
Milijun Palestinaca pobjeglo je iz Rafe u posljednja tri tjedna, nakon što su već više puta bili prisilno raseljavani u posljednjih sedam mjeseci. I kamo sad ti očajni ljudi trebaju ići? Sve što ih čeka sjevernije su bombardirane ruševine, neeksplodirana ubojita sredstva i potpuni nedostatak osnovne infrastrukture poput sanitarnih, vodovodnih i medicinskih objekata. Pomoć je svedena na kapaljku, a izgladnjivanje je rašireno.
Oni koji ostanu u Rafi ne mogu pobjeći u Egipat, jer Izrael kontrolira prijelaz. I kao što smo vidjeli u tragičnim događajima u nedjelju, čak i u „sigurnim“ dijelovima grada, čekaju da ih rastrgaju na komade ili žive spale bombe od 2000 kilograma bačene na njihove glave u gluho doba noći. Drugim riječima: njihove mogućnosti su ostati na mjestu i riskirati smrt; ili bježati i riskirati smrt.
IDF je objavio priopćenje o bombardiranju, tvrdeći da je izveo „napad temeljen na obavještajnim podacima“ usmjeren na dvojicu zapovjednika Hamasa. Prema glasnogovorniku izraelske vlade Avi Hymanu, „nekako je izbio požar“ među šatorima za raseljene osobe u blizini UN-ovog objekta u četvrti Tal al-Sultan.
Unatoč izjavama očevidaca koji govore suprotno, Izrael negira da se napad dogodio u humanitarnom području u al-Mawasiju, u koje su civili bili ohrabreni da se evakuiraju. U priopćenju IDF-a se tvrdi da su poduzete „mjere“ kako bi se izbjegla kolateralna šteta i „procijenjeno je da neće biti očekivane štete za neuključene civile“, dodajući da „žali zbog bilo kakve štete neuključenim civilima tijekom borbe“.
Ove bolesne laži vraćaju se u lice izraelskom ponašanju tijekom rata. Koliko su puta u Gazi bombardirani izbjeglički kampovi, bolnice, civilni stambeni blokovi, džamije i objekti UN-a da se ubije ovaj ili onaj pojedinačni zapovjednik Hamasa? Događaji u nedjelju su očekivani. Kao što je predstavnik UNRWA-e sa sjedištem u Rafi rekao BBC-u: „Nijedno mjesto nije sigurno u Gazi. Nitko nije siguran, uključujući humanitarne radnike.“ Društvene mreže bile su pune poruka solidarnosti i bijesa pred ovim užasnim zločinom, a popularne su bile „Rafa u plamenu“ i „Rafa gori“.
Kao i obično, izraelska vojska je kombinirala svoje mlitavo „žaljenje“ s obećanjem da će provesti „istragu“. Već smo čuli ovu pjesmu: svaki put kad je počinjen ratni zločin, IDF obeća neku usporenu istragu, prije nego što zaključi da nije bilo zlodjela. Tako je bilo n a primjer nakon ubojstva popularne palestinske novinarke Shireen Abu Akleh od strane IDF snajperista; i pucanje na 15 civila koji su išli prema kontrolnoj točki u sjevernoj Gazi u travnju. Mnogo je primjera ove rutine i nema razloga da sada zamislimo nešto drugačije.
Netanyahu trguje životima kako bi sebi obezbjedio politički pojas za spašavanje
U rijetkom potezu, Netanyahu je izdao osobnu izjavu izraelskom parlamentu, u kojoj je bombaški napad nazvao „tragičnom pogreškom“, ponavljajući obećanje vojske da će istražiti incident. Ovaj Netanyahuov stav, koji se obično ne kaje zbog palestinskih smrti, odražava pritisak javnog mnijenja. To je dokaz krajnjeg bijesa koji je ovaj posljednji zločin izazvao, u vrijeme kada izraelski zločini pojačavaju pritisak u zemlji i inozemstvu.
Kao što smo pisali na početku operacija IDF-a u Rafi, Netanyahuova razmišljanja prvenstveno su vođena unutarnjom politikom. Suočava se s rastućom frustracijom zbog napretka rata, koji očito nije uspio uništiti Hamas; i s nedostatkom bilo kakvog napretka prema vraćanju izraelskih talaca koje drži ta organizacija. Uzimajući u obzir njegovu poziciju u anketama, i s glavnim oporbenim blokom oko Bennyja Gantza koji prijeti raspisivanjem prijevremenih izbora čim rat završi, Netanyahu zna da njegova budućnost ovisi o odugovlačenju sukoba.
U isto vrijeme, njegova koalicijska vlada ovisi o potpori krajnje desnih ultra-cionističkih nasilnika poput Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotricha, koji su vrlo jasno iznijeli svoje namjere. Oni žele novu Nakbu, s potpunom likvidacijom i/ili protjerivanjem Palestinaca u Gazi i okupiranim područjima. Ovi ekstremni reakcionari zaprijetili su da će srušiti Netanyahuovu administraciju i prisiliti nove izbore ako se postigne bilo kakav napredak prema trajnom prekidu sukoba.
Štoviše, Netanyahu je u središtu nekoliko pravnih slučajeva za korupciju, koje može odugovlačiti sve dok je na dužnosti. Stoga je nepokolebljiv u procesuiranju potpune invazije na Rafu i održavanju rata što je dulje moguće, sa svom smrću i razaranjima koje će to za sobom povući. Drugim riječima, Netanyahu krvlju tisuća nevinih Palestinaca kupuje slamku spasa za svoju političku karijeru i osobnu slobodu.
Posljedice ove nepopustljivosti sežu daleko izvan granica Izraela. Arapske mase diljem Bliskog istoka osjećaju duboko suosjećanje i solidarnost prema Palestincima. Svaki novi užas koji je pokrenula izraelska vojska u Gazi raspiruje bijes koji ključa pod nogama despotskih režima Jordana, Egipta, Kuvajta, Saudijske Arabije i tako dalje.
Svi kapitalistički diktatori koji vode ove zemlje razotkriveni su u ratu u Gazi. Dok na riječima govore o stradanju svoje 'muslimanske braće', svi su prije sukoba prolazili kroz proces 'normalizacije' odnosa s Izraelom. Nakon toga, oni u najboljem slučaju nisu učinili ništa da pomognu Palestincima, a u najgorem su izravno pomogli cionističkom režimu. U slučaju vojne hunte u Egiptu i jordanske kraljevske obitelji, služeći im kao čuvari granice da ograniče Palestince; ili u slučaju Saudijaca, pomažući u zaštiti Izraela od raketa koje ispaljuju Huti kao znak odmazde za masakr nad Palestincima.
Tamo gdje su u tim zemljama izbili prosvjedi tražeći akciju za zaštitu Palestinaca, državne snage su poslane da ih slome, pridonoseći rastućem nezadovoljstvu. Ako Netanyahu nastavi dizati ulog, tim će režimima biti sve teže obuzdati pritisak unutar društva. Postoji opasnost od erupcije koja bi mogla dovesti do izlijevanja rata iz Gaze ili izazvati novi revolucionarni val poput onog koji je zahvatio Bliski istok nakon 2011., ali na još višoj razini.
Imperijalisti zabrinuti zbog sve gore situacije
Ova mogućnost nije promaknula pažnji imperijalista na Zapadu, koji su sve više zabrinuti zbog utjecaja nemilosrdnog ponašanja Izraela u ovom ratu. Posljednje što žele je širi rat ili revolucionarna eksplozija koja bi mogla ugroziti njihove interese u regiji ili gurnuti krhko svjetsko gospodarstvo u potpuni pad.
Također su zabrinuti za svoje domaće situacije. U jednoj zemlji za drugom već sedam mjeseci traju neprekidni prosvjedi i marševi solidarnosti s Gazom. Ovaj pokret dobio je daljnji poticaj snažnim valom studentskih kampova, uspostavljenih u preko 100 sveučilišnih kampusa diljem svijeta. Ova borba je pretrpjela žestoku policijsku represiju, klevete u tisku i neutemeljene pravne napade, dok Izrael ismijava svako načelo međunarodnog prava.
Sve je ovo samo produbilo ogorčeni bijes radnika i omladine diljem svijeta i razotkrilo varku takozvane kapitalističke demokracije, prema kojoj su sloboda govora i prosvjedi dopušteni sve dok interesi imperijalista i njihovih saveznika nisu ugroženi.
Paklene scene koje dolaze iz Rafe riskiraju novo doljevanje ulja na vatru. Natjerale su vladajuće klase na Zapadu u paniku, a političari koji su do sada podržavali Izrael (uključujući francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i britanskog ministra vanjskih poslova Davida Camerona) izdaju užurbane izjave u kojima kritiziraju IDF i pozivaju na prekid sukoba. Sve ovo slijedi nakon što je Međunarodni kazneni sud dopustio tužiteljima da traže naloge za uhićenje protiv Netanyahua i ministra obrane Yoava Gallanta za ratne zločine, te naredio Izraelu da prekine svoje operacije u Rafi.
Izraelske vođe odgovorili su s tipičnim prijezirom, optužujući najviši svjetski sud da se vodi „antisemitizmom“. Odluke vlada Irske i Španjolske da priznaju palestinsku državnost također su dočekane urlicima iz Tel Aviva da je to jednako „nagrađivanju terorizma“.
Dok je američki predsjednik Joe Biden stao u obranu Izraela, osuđujući ICC i ponavljajući pritužbe na račun Španjolske i Irske, činjenica je da američki imperijalizam postaje sve razdraženiji na svog glavnog saveznika na Bliskom istoku. Bezbroj oštrih riječi ne odvraćaju Netanyahua od njegovog sadašnjeg kursa. Problem je u tome što su oštre riječi sve što su Amerikanci spremni upotrijebiti protiv Izraela. Doista, unatoč krokodilskim suzama koje se sada prolijevaju nad spaljenim tijelima u Rafi, sve zapadne vlade – uključujući Irsku i Španjolsku – nastavljaju naoružavati i financirati izraelski rat u Gazi. Vezali su se za Netanyahuov ubojiti cionistički režim i nitko nije spreman poduzeti ozbiljne mjere da zaštiti Palestince.
Žalosne izjave koje smo vidjeli posljednjih dana su podloga za mase kod kuće. Gaza je čimbenik u nekoliko izbora, uključujući Britaniju i SAD, gdje su glavne stranke prisiljene barem na riječima priznati ideju da životi Palestinaca imaju vrijednost.
Biden gleda na gubitak ključnih „swing“ država dok se mladi i muslimanski glasovi okreću protiv njega. U Britaniji su i torijevci i laburisti (koji su potpuno stali iza Izraela od početka rata) izrazili svoju 'zabrinutost' situacijom u Gazi. Nekoliko zastupnika Laburističke stranke, za koje se, osim u slučaju čuda, čini da će uvjerljivo pobijediti na općim izborima 4. srpnja, izdali su identične izjave na društvenim mrežama izražavajući tugu zbog smrti u Rafi; pozivajući na prekid vatre, rješenje s dvije države i „siguran Izrael“.
Nitko to ne shvaća ozbiljno nakon što je čelnik laburista Keir Starmer izjavio da je Izrael imao „pravo“ opsjedati Gazu, te na svakom koraku potvrdio pravo Izraela da se „brani“, dok provodi genocid.
Srušimo ove odvratne licemjere!
Buržoaski tisak je na sličan način počeo mijenjati svoju melodiju, s takvim reakcionarnim stručnjacima poput Piersa Morgana koji su iznenada otkrili da je „pokolj toliko nevinih ljudi dok se skrivaju u izbjegličkom kampu neobranjiv.“ Pitamo se zašto je Morganu nedostajala takva moralna jasnoća kada je Izrael bombardirao izbjeglički kamp Nuseirat, ili izbjeglički kamp al-Maghazi, ili bilo koji drugi put kada je uništio civilnu metu.
Iza svog ovog odvratnog licemjerja leži činjenica da je pitanje Palestine postalo čimbenik klasne borbe u svakoj zemlji svijeta. Usred opće krize kapitalizma, postao je tačka privlačenja za sav bijes i nezadovoljstvo beskonačnim ratom, siromaštvom, nestabilnošću i nepravdom.
Štoviše, milijuni ljudi pred svojim očima vide dvostruke standarde sustava koji tvrdi da podržava demokraciju i poredak temeljen na pravilima, ali odbacuje i jedno i drugo kada su u pitanju njegovi interesi. Da se bombaški napad u Rafi dogodio u izbjegličkom kampu, školi ili bolnici u Ukrajini, u zapadnom tisku i političkom establišmentu ne bi bilo ustezanja u osudi još jednog ruskog ratnog zločina i brzom pozivanju na sankcije. Ipak, sve što Izrael treba učiniti jest izdati polovičnu ispriku i nastaviti po starom: nagrađen za sve nevolje neprekinutim protokom novca i streljiva.
Događaje od 7. listopada, u kojima je ubijeno na stotine civila, iskorištavao je zapadni tisak, koji je zatim pretjerao s raspirivanjem histerije jezivim detaljima o Hamasovim zločinima, od kojih neki nikada nisu dokazani, a neki su zapravo od tada opovrgnuti. Svrha ovoga bila je preventivno opravdati izraelsku posljedičnu odmazdu i kolektivno kažnjavanje palestinskog naroda, prikazujući cijelo stanovništvo Gaze kao barbarske „ljudske životinje“. Jedna od izmišljenih tvrdnji, oblijepljena u preko desetak novina, bila je da je Hamas odrubio glave bebama 7. listopada. Sada su nepobitne slike palestinskih beba kojima su IDF-ove bombe odrubile glave očigledne svima.
I dok je u tisku bilo lamentiranja, nismo vidjeli ništa u razmjerima bujice propagande nakon 7. listopada. Niti će biti bilo kakvih značajnih posljedica, jer Izrael tiho nastoji gurnuti ovaj nesretni 'incident' pod tepih. Jedna stvar kojoj bi nas događaji u proteklih sedam mjeseci trebali naučiti jest da nikakva količina prolivene nedužne palestinske krvi neće potaknuti naše vladajuće klase da poduzmu ozbiljne mjere. Ne postoje dubine moralne izopačenosti u koje cionistički režim može pasti, a koje bi prisilile imperijaliste da prekinu veze sa svojim ključnim saveznikom na Bliskom istoku.
To znači da je jedini način pomoći Palestincima da se radnici i mladi ljudi bore protiv svojih imperijalističkih vladajućih klasa u svakoj zemlji na svijetu. Koordinirana kampanja štrajka usmjerena na ključne industrije, koja bi dovela do općeg političkog štrajka protiv ratnih huškača, mogla bi izolirati izraelski ratni stroj. Potrebna je revolucionarna borba, na Bliskom istoku i u cijelom svijetu, kako bi se Palestinci oslobodili njihove noćne more i dokinuo kapitalistički sustav koji je krajnji uzrok njihove patnje. Ne smijemo gubiti vrijeme.