U Njemačkoj se u ponedjeljak (27. mart prim.prev.) nije okretao nijedan točak, jer je zemlju potresao najveći štrajk u posljednjih 30 godina. Ovaj 'mega-štrajk', koji su organizovala dva najveća sindikata u zemlji, doveo je njemački transportni sistem do potpunog zastoja. Trenutni talas štrajkova u Njemačkoj raste već nekoliko mjeseci, a radnici su kao rezultat dobili značajne ustupke. Štrajk u ponedjeljak predstavljao je prekretnicu koja bi mogla pripremiti put za intenziviranje klasne borbe u onome što je dugi niz godina predstavljalo stub stabilnosti evropskog kapitalizma.
[Source]
Dva uključena sindikata – drugi najveći sindikat u Njemačkoj (ver.di) i sindikat željeznica i transporta (EVG) – zajedno predstavljaju gotovo 2,75 miliona radnika. Štrajk od ponedjeljka – koji je još uvijek uključivao samo mali dio tih snaga – okupio je oko 155.000 radnika, uključujući 30.000 radnika u željezničkoj industriji, kao i desetine hiljada drugih na aerodromima, pristaništima, autoputevima i lokalnom javnom prevozu. Industrijska akcija ovih razmjera nije se dogodila u Njemačkoj od 1992. godine.
Eksplozivni mega-štrajk, ipak, nije došao niotkuda. Godinama je njemačka radnička klasa bila ugnjetena pandemijom COVID-19, troškovima rata u Ukrajini, a sada i uticajem rastuće inflacije. Dok je zvanično inflacija u februaru iznosila 8,7 posto, to prikriva činjenicu da su njemačke cijene energenata porasle za preko 19 posto, a cijene hrane gotovo 22 posto.
Radničkoj klasi koja se suočava sa ogromnim rastom cijena, ponuda gazda o povećanju plata za 5 posto i jednokratnim isplatama u ukupnom iznosu od 2500 evra predstavlja šamar. Zahtjevi Ver.di i EVG-a za povećanje plata od 10,5 posto, odnosno 12 posto, jednostavno bi održali dosadašnji životni standard radničke klase suočene sa inflacijom.
Ta činjenica je sasvim jasna radnicima posljednjih mjeseci. Velikom štrajku je prethodio niz značajnih, manjih štrajkova, koji su ostvarili primjetne ustupke za radnike u nekoliko sektora. Ranije ovog mjeseca, poštanski radnici su dobili povećanje plata za 11,5 posto nakon što je 86 posto njihovog sindikata glasalo za štrajk na neodređeno vrijeme. Slično u novembru, IG Metall, najveći njemački sindikat, dobio je povećanje plata od 8,5 posto uz jednokratne isplate u ukupnom iznosu od 3000 evra za skoro 4 miliona radnika koje predstavlja, nakon dvonedjeljne serije štrajkova u kojima je učestvovalo 900.000 radnika.
Borbeno raspoloženje
Iznenadni nalet industrijske akcije ojačao je borbeno raspoloženje među radničkom klasom. Jedan radnik, intervjuisan na demonstracijama solidarnosti u Berlinu dva dana prije štrajka, rekao je novinarima: „Danas sam obuo svoje ekstra čvrste cipele, kako bih kompanije mogao dobro nabiti u guzicu.“
Drugi su svoj bijes povezivali sa svojom konkretnom ekonomskom situacijom. Kako je jedan radnik rekao agenciji Frans pres: "Cijene benzina i hrane su porasle... Osjećam to po svom novčaniku." Drugi radnik je u intervjuu rekao sljedeće:
“Vukli smo se predugo. Veliki imaju koristi, a mali, koji sve održavaju, ne dobijaju ništa... Ljudi imaju drugi ili treći posao da sastave kraj s krajem.”
Slogane poput: „Nećemo platiti vašu krizu“ preuzeli su štrajkači i demonstracije solidarnosti, stavljajući krivicu direktno tamo gdje joj je mjesto – na vladajuću klasu i krizom opterećen kapitalistički sistem.
Da radnici van štrajkačkih sektora počinju da uviđaju svoje zajedničke interese govori i stepen solidarnosti u javnosti. Ankete njemačke novinske agencije dale su podršku javnosti štrajku transporta na 55 posto. To je uprkos značajnom ometanju svakodnevnog putovanja stotina hiljada ljudi i opsežnoj kampanji kleveta protiv radnika u štrajku od strane gazda i desničarskih medija.
Ipak, uprkos radikalnom raspoloženju među radnicima, vođstvo sindikata nije bilo voljno da organizuje štrajk u ponedeljak. Jasno je da je radnička klasa u Njemačkoj spremna za opsežnu, militantnu borbu, povezujući različite sektore u borbi za bolje plate i uslove. Međutim, vođstvo sindikalnog pokreta pokušava ukrotiti takvo eksplozivno raspoloženje u strahu da bi moglo izmaći kontroli.
Čelnici EVG-a već su isključili mogućnost bilo kakvog daljeg štrajka do poslije Uskrsa. Ver.di će, uprkos nejasnoćama vođstva, po svoj prilici slijediti njihov primjer. To znači period od preko dvije sedmice bez industrijskih akcija za hiljade radnika koji su bili podstaknuti štrajkom u ponedjeljak.
Kristian Loroh, koji predstavlja pregovore o ugovoru EVG-a, rekao je da je pauza do Uskrsa bila zarad putnika u vozu koji bi možda željeli posjetiti svoju porodicu tokom prazničnog perioda. Ovo je slab izgovor za odlaganje štrajkova i još slabiji izgovor za odluku rukovodstva EVG-a da prekine čak i same pregovore tokom Uskrsa.
U stvarnosti, za sindikalne birokrate, mega-štrajk nije bio zamišljen kao uvodni napad ujedinjene borbe protiv gazda, već kao ustupak radnicima, da se smanji pritisak odozdo. U strahu da bi se bijes radničke klase mogao izraziti u nečemu što je van kontrole sindikalnog vođstva, mega-štrajk je bio zamišljen kao izolovana prilika da radnici kanališu nezadovoljstvo.
Kao što smo ranije pisali, mega-štrajk se ne može posmatrati kao krajnji cilj, ili jednostavno kao dio širih pregovora, već bi trebao biti prvi korak u nizu većih akcija koje otkrivaju pravu moć koju ima njemačka radnička klasa (i radnička klasa generalno prim. prev)). Sindikalni čelnici tako otkrivaju da i dalje pokušavaju da očuvaju prijateljske odnose sa gazdama u okviru takozvanog socijalnog partnerstva – ali to je prošlost. Štaviše, slabost izaziva agresiju. Vladajuća klasa s jedne strane strahuje od uticaja pune mobilizacije radničke klase, ali s druge strane testira teren, prisiljena sadašnjom krizom, kako bi povukla tvrđu liniju u ovim pregovorima.
Francuska pokazuje put
Dok se sindikalne vođe svim silama trude da deeskaliraju, vladajuća klasa i njihovi lojalni pijuni u buržoaskim medijima nemaju iluzija o tome kuda ova situacija vodi. Gerd Landsberg, čelnik njemačkog udruženja gradova i opština, iznio je svoju kritiku rekavši: "Štrajk od ponedjeljka je prilično blizu generalnom štrajku." Isto tako, Frankfurter Allgemeine Zeitung, jedan od najvećih njemačkih buržoaskih listova, objavio je članak neposredno prije mega-štrajka pod naslovom: „Upozorenje prije štrajkova: Francuska pokazuje kuda ova klizava padina može odvesti““.
Poređenja između trenutne situacije u Njemačkoj i Francuskoj mogu se naći posvuda. Bilo u zlobnim primjedbama buržoaskih komentatora, koji očajnički žele da sakriju svoju rastuću zabrinutost, ili u borbenim sloganima demonstracija solidarnosti, koji s pravom vide dalju eskalaciju kao put naprijed.
Naravno, mega-štrajk od ponedjeljka ni na koji način nije dostigao razmjere i proporcije trenutnog pokreta protiv Makronovih prezrenih penzionih reformi u Francuskoj, koji je u jednom danu, prošle sedmice, izvukao 3,5 miliona ljudi na ulice, a juče (26. mart prim prev) još 2 miliona. Uprkos tome, međutim, opšta tendencija je jasna, a jasan je i uticaj koji ovaj štrajk ima na svijest nemačke radničke klase i omladine.
Hagen Leš, iz Kelnskog instituta za ekonomska istraživanja, nedavno je u jednom intervjuu izjavio da 'francuska kultura štrajka' postaje uzor njemačkim radnicima. On je dodao:
“Ovdje postoji opasnost da granica između političkih i kolektivnih štrajkova postane zamagljena... Smatram da je zabrinjavajuće što [njemačka radnička klasa] razvija kulturu štrajka koja se približava francuskoj kulturi štrajka.”
Ovo je značajno upozorenje njemačkoj vladajućoj klasi od strane uplašenog buržoaskog ekonomiste. Za razliku od 'usijanih Francuza', njemački radnici ne bi trebali stupiti u militantne štrajkove! Ali činjenica je da je duboka kriza njemačkog kapitalizma bastion evropske političke i ekonomske stabilnosti pretvorila u svoju suprotnost, i koliko god gazde i sindikalne vođe pokušavali smiriti situaciju, klasna borba je sada čvrsto na dnevnom redu.
Uticaj kapitalističke krize primorava njemačku radničku klasu da pokaže mišiće na način koji decenijama nije bio slučaj. Ovo predstavlja direktnu prijetnju interesima kapitalističke klase. Bez sumnje, njemački radnici će takođe obratiti pažnju na inspirativnu borbu svoje braće i sestara u Francuskoj kada krenu u akciju.
Ali u stvarnosti, ono što se razvija u Njemačkoj nije samo zaraza 'francuskim' virusom klasne borbe. Vidjeli smo oštar porast industrijskog fronta u jednoj zemlji za drugom, u Britaniji, SAD-u, Portugalu, Finskoj i drugdje, gdje su se radnici koji se suočavaju s krizom troškova života okrenuli sindikatima da brane svoje uslove.
Žalosna uloga SPD-a
Ipak, mega-štrajk ne odražava samo rastuće povjerenje radničke klase, već je pokazao i duboke linije mana u takozvanom socijalnom partnerstvu. Prošli su dani 'umjerene' socijaldemokratije, u kojima su gazde i radničke vođe dolazili do nevjerovatnih kompromisa. Nije iznenađujuće da se njemačka vladajuća Socijaldemokratska partija (SPD) otvoreno suočila sa štrajkačima i stala na stranu kapitalista kako bi potkopala sindikate.
Nensi Faeser, socijaldemokratska ministarka unutrašnjih poslova, uprkos tome što je izrazila svoju šuplju zabrinutost za „uslužne radnike koji pate od visokih cijena energije i visoke inflacije“, dodala je da je sindikatima „predstavljena dobra ponuda“ i izjavila: „Očekujem od sindikata da se odmaknu od njihovih visokih zahtjeva i da se nađemo negdje na sredini."
Bez sumnje će radnike uvjeriti da znaju da, iako se od njih traži da prihvate značajno realno smanjenje plata, SPD barem 'suosjeća' s njima!
Karin Velge, gradonačelnica iz SPD-a i predsjednica Unije udruženja opštinskih poslodavaca (VKA) – reakcionarnog tijela koje pregovara u ime gazda – bila je još otvorenija u svom preziru prema sindikatima. Velge je otvoreno ismijala mega-štrajk kao 'potpuno pretjeran', navodeći da on "oštećuje ne samo reputaciju javnog sektora, već i cjelokupnu reputaciju Njemačke kao poslovne lokacije". Ovo nisu riječi vlasnika biznisa ili desnog političara, već samoproglašenog socijaldemokrata!
Ono što je sasvim jasno jeste da je vladajući SPD u potpunosti stao na stranu gazda u aktuelnoj borbi, te da nema namjeru da postigne prijateljski kompromis sa sindikalnim vrhom. Važno je, međutim, da ovo nije samo loš izbor u ime pojedinih političara, već nužan rezultat kapitalističke krize. S obzirom na to da je njemačka ekonomija pod sve većim pritiskom i podložna globalnoj nestabilnosti svjetskog tržišta, reforme i ustupci iz prethodnih perioda sada su neostvarivi pod uslovima koji bi bili prihvatljivi za kapitaliste.
Socijalno partnerstvo iz prošlosti, u kojem su SPD i sindikalne vođe mogli posredovati u kompromisu između kapitalista i radnika, ruši se pod teretom proturječnosti kapitalizma.
Nova prekretnica
Odnos SPD u vladi prema legitimnim zahtjevima njemačkih radnika, odnosno njihovoj unutrašnjoj politici, odražava njihovu podređenost interesima njemačkih kapitalista u vanjskoj politici. Ranije ove godine, kancelar Olaf Šolc najavio je 'prekretnicu', navodeći da je rat u Ukrajini otvorio novu epohu, te stoga Njemačka mora prihvatiti zaokret ka ponovnom naoružavanju i jačanju svojih interesa; to jest, Njemačka mora agresivno slijediti svoje imperijalističke interese. Dok obični ljudi trpe realno smanjenje plata, čini se da ima dosta novca za ratno oružje.
Prošle godine, njemački parlament je izglasao odobrenje za povećanje potrošnje za odbranu od 100 milijardi evra, a sve dok njemački radnici osjećaju pritisak inflacije. Istovremeno, njemačka vladajuća klasa se sve više okreće ka većem angažmanu u posredničkom ratu koji predvode SAD u Ukrajini između NATO-a i Rusije, pošto je upravo isporučila 18 tenkova Leopard ukrajinskoj vojsci. Ovaj sukob je ozbiljno uticao na njemačke cijene energije, razarajući industriju i izazivajući bijedu u domaćinstvima.
Ako želi odbiti dalje napade, njemačka radnička klasa mora označiti sopstvenu 'prekretnicu' i otvoriti period borbe.
Njemačka je ključna država i u Evropi i u svjetskoj ekonomiji. Kako radnička klasa u Njemačkoj bude povratila svoje samopouzdanje i krenula u sve većim razmjerima, to će imati ogroman uticaj na svijest širom Evrope. Slično, kako se kriza njemačkog kapitalizma bude razvijala, ona će sa sobom samo povući svoje bolesne susjede.
Ovo postavlja teren za monumentalnu borbu, ali onu koja zahtijeva vođstvo koje je svjesno zadataka koji su pred njom. Trenutno, predstavnici radničke klase u vođstvu sindikata ne žele i ne mogu da igraju potrebnu ulogu.
Mega-štrajk u ponedjeljak pokazao je potencijal koji je dugo vremena bio pasivan u njemačkoj radničkoj klasi, ali je takođe pokazao nespremnost sindikalnih lidera da ga oslobode. Oni ne vjeruju da se alternativa sadašnjoj situaciji može postići klasnom borbom. Odgovor na probleme radničke klase neće doći iz mirnih kompromisa sa gazdama. Radnički zahtjevi će se u potpunosti dobiti samo zaoštravanjem klasne borbe.
U tom cilju, pokret se mora proširiti, a različiti slojevi radničke klase ujediniti zajedničkim djelovanjem. Kompromisi i ponovno zagrijano socijalno partnerstvo put su demoralizacije i izdaje. Odlučna klasna borba, koja uključuje najširi mogući sloj radnika, ne samo da može ostvariti zahtjeve transportnih radnika u trenutnom sporu, već postaviti osnovu za mnogo više.
Bez obzira na sadašnju orijentaciju sindikalnih vođa, otvara se nova faza u kojoj radnici i omladina u Njemačkoj, zajedno sa radnicima i omladinom širom svijeta, ulaze u borbu, testiraju svoju snagu i donose naprednije zaključke.
Kako njemačka radnička klasa ulazi u novu fazu klasne borbe, moć koja konačno leži u njenim rukama će postati očigledna. Na svaku provokaciju vladajuće klase će doći jača mobilizacija. Ovo ima potencijal da se razvije u snažan talas štrajkova i pokaže jednom za svagda da su radnici ti koji stvaraju svu vrijednost u društvu i da zaslužuju da je iskoriste za dobrobit većine. Radnička klasa se ponovo budi pod udarom krize, u Njemačkoj kao i u ostatku svijeta. Vladajućoj klasi neće biti lako da je vrati u stanje pasivnosti.