Proteklih mjeseci svjetska ekonomija kretala se prema stanju rasula. Prodavnice su ostajale bez robe, benzinske pumpe bez goriva, cijene energenata su skočile, a glavne zapadne luke su postale potpuno zakrčene gomilom brodova koji čekaju u redovima, nekada čak i nedjeljama prije istovaranja. Baš kada nam je rečeno da je Kovid-kriza završena i da se život vraća u normalu, svjetsko tržište prolazi kroz seriju kriza.
[Source]
Od lanaca snabdijevanja i tržišta rada, do energetskog sektora i transporta, zagušenja niču poput gljiva na svjetskom tržištu, ostavljajući stratege kapitala zabrinutim i zbunjenim. Stvari koje su uzete zdravo za gotovo, kao što je činjenica da će određeni proizvod biti dostupan ili proizveden, i pored toga, da će biti isporučen u razumnom roku, više nisu toliko sigurne.
Ali pitajte takozvane stručnjake i oni će se namučiti da objasne šta se u suštini dešava. Za njih se sve ovo čini kao svojevrsna ulančavanje nezgoda, koje se sve slučajno dešavaju u isto vreme. Ovo dokazuje da gomile činjenica nisu od koristi ako ne razumijete osnovni proces koji one odražavaju. Nagle promjene kojima prisustvujemo u svjetskoj ekonomiji razotkrivaju sistem koji je vezan u čvorove i koji nije u stanju da odgovori na potrebe čovječanstva.
Rastegnutost linija snabdijevanja
Prošle godine smo vidjeli prve znake rastuće krize u sektoru poluprovodnika. Prelazak na rad od kuće, povećana prodaja električnih automobila i puštanje popularnih video konzola doveli su proizvodnju mikročipova do maksimalnog kapaciteta, što je dovelo do kašnjenja, te se posebno osjetilo u prodaji Plejstejšna i IksBoks konzola. Tada se to objašnjavalo kao ništa drugo do manji, privremeni zastoj u ekonomiji koja je inače napredovala. Ali upravo je ova ekonomija koja je u procvatu pogoršala problem ne ostavljajući slobodne kapacitete da sustigne rastući zaostatak u proizvodnji. Otuda je situacija prerasla u ozbiljnu blokadu na svjetskom tržištu, pogađajući svaku moguću industriju, od mobilnih telefona, mikrotalasnih pećnica i frižidera do alatnih mašina, rezervnih dijelova i automobila, kojima su potrebni čipovi da bi funkcionisali.
Tojota, najveći svjetski proizvođač automobila, saopštila je da će smanjiti proizvodnju za 40 posto. U julu je prodaja novih automobila u Francuskoj opala za 35 posto, dok je prodaja u Britaniji, Španiji, Njemačkoj i Italiji pala redom za 30, 29, 25 i 19 posto, a sve zbog nedostatka mikročipova. Kao rezultat nedostatka novih vozila imamo apsurdnu situaciju u zemljama poput Britanije i SAD, gdje polovni automobili često koštaju više od novih.
Druge industrije se suočavaju sa sličnim nedostatkom. Cijena etilena, na primer, najvažnije petrohemikalije na svijetu, porasla je za 43 posto, a cijene drugih vrsta plastike poput PVC-a i epoksidne smole porasle su za 70 do 170 posto. To je zato što pad proizvodnje – koja je narušena krizom Kovid 19 – ne može da prati potražnju, koja je rekordno visoka. Dakle, stvari kao što boje su u deficitu, dok cijene plastične ambalaže za hranu i drugu robu rastu. Sve ovo se pogoršava kada velike kompanije, željne da obezbijede sopstvene zalihe, počnu da gomilaju robu i daju napredne porudžbine, dodatno začepljujući lance snabdijevanja i podižući cijene.
Isporuka i transport
Čak i ako kompanije uspiju da obezbijede svoje proizvode, njihova isporuka je sasvim druga stvar. Svi teretni brodovi koji idu iz Kine u Evropu – koja je najvažnija brodska ruta na svijetu – rezervisani su mjesecima i nedjeljama unaprijed sa malo ili nimalo slobodnih kapaciteta. Potražnja za transportom duž ovih ruta je toliko velika da su luke pretrpane.
Neviđeni broj velikih kontejnerskih brodova, skoro 500, čeka na pristajanje u lukama u Aziji, Evropi i Sjevernoj Americi, a neki od njih moraju da čekaju i do dvije nedjelje da se teret na njima istovari. Sve ovo povećava troškove isporuke, koji su četiri do pet puta veći nego prije godinu dana. Prije mjesec dana, žurba da se obezbijede božićne isporuke podigla je cijenu na oko deset puta više nego prije godinu dana.
U posljednjih godinu i po dana, kapacitet u brodarstvu je pogođen pandemijom Kovid 19 i nizom nesreća kao što je blokiranje Sueckog kanala od strane kontejnerskog broda Ever Given. Istovremeno, potražnja je eksplodirala kao rezultat rasta potrošnje na zapadu. S obzirom da se zagušenja šire poput talasa preko vode, velike kompanije pokušavaju da obezbijede što više robe i što je moguće više transportnog kapaciteta, što otežava život manjim kompanijama.
Špedicije zauzvrat smanjuju svoje usluge za rute ka i iz Afrike i Latinske Amerike, kao i rutu sa Zapada nazad u Kinu, fokusirajući se na najprofitabilnije rute od Kine do Evrope i SAD. Dakle, ukupna količina kontejnera na tržištu se dodatno smanjuje, pogoršavajući disproporciju između ponude i potražnje i povećavajući inflatorne sile u igri.
Nedostatak radne snage
Čak i pored problema sa isporukom, transportni sektor se bori da održi korak sa tržištem. Uz neviđenu potražnju, postoji i nedostatak radne snage. U EU i u Britaniji, na primjer, nedostaje po 500.000 i 100.000 vozača kamiona.
Kovid 19 je doveo do velikog porasta onlajn kupovine, što podrazumijeva porast potražnje za vozačima kamiona i drugim poslovima vezanim za transport. Međutim, pored godina pada plata i pogoršanja uslova rada, mnogi ljudi nisu baš voljni da se prihvate ovih poslova. A u Britaniji je uticaj Bregzita doveo do manjka evropskih radnika koji čine veliki dio ove radne snage.
U stvari, zbog ogromnog pritiska na ove radnike tokom pandemije, mnogi su potpuno napustili ovu industriju, čemu je pomogla činjenica da su novac za odmor i druge državne beneficije često veći od oskudnih plata vozača kamiona. Sada neke gazde pokušavaju da namame radnike obećanjima o većim platama, ali zbog nedostatka licenciranih vozača, to bi moglo potrajati. Ova situacija je dodatno pogoršana nedostatkom testova za dozvolu za vozila koja prevoze teški teret tokom pandemije. U drugim oblastima, kao što su maloprodaja i poljoprivreda, slični procesi su se desili među slabo plaćenim radnicima.
Na drugom kraju spektra, milioni radnih mjesta bijelih okovratnika takođe ostaju neupražnjena zbog rastuće potražnje i nedostatka kvalifikovanog osoblja. Sve ovo znači da dok se neki sektori, poput ugostiteljstva, suočavaju sa sve većom nezaposlenošću, drugi sektori doživljavaju nedostatak radne snage, što izaziva ozbiljne probleme u privredi. Samo u SAD ostalo je upražnjeno 5 miliona radnih mjesta, dok je u Britaniji 1 milion. Nedostatak radne snage potom utiče na linije snabdijevanja i otpremu.
Energetska kriza
Oporavak privrede od oseke tokom vrhunca pandemije takođe je imao veliki uticaj na energetski sektor. Kako fabrike, brodovi i prodavnice rade punom parom, cijene nafte, gasa i uglja rastu. Od januara, cijena sirove nafte kompanije Brent se više nego udvostručila na trogodišnji maksimum od 83,67 dolara po barelu. Cijene uglja su takođe porasle, što je dovelo do nestanka struje i zastoja u više od polovine svih proizvodnih pogona u Kini. Obrazac bi do sada trebalo da bude poznat: snabdijevanje ugljem je ograničeno ili poremećeno zbog spoljnih faktora kao što su mjere vezane za Kovid 19 u rudnicima, trgovinski rat između Kine i Australije, kao i pokušaji vlada da smanje oslanjanje na fosilna goriva. U međuvremenu, potražnja je porasla, gurajući cijene naviše.
Kada je proces započeo, u igru su stupili novi faktori. Kineska država je izjavila da neće štedjeti resurse kako bi obezbijedila ugalj za proizvodnju, što je dovelo do žurbe da obezbjede ugalj i od proizvođača i špekulanata.
Potraga za jeftinijim alternativama za električnu energiju u odnosu na ugalj, posebno u Aziji, tada je dovela do porasta cijena prirodnog gasa, baš kada je Evropa bila svjedok veoma niskih rezervi gasa pred zimu. Kao rezultat, cijene gasa su eksplodirale, jer su cijene na veliko prošle nedjelje dostigle skoro 116 evra po megavat satu, u poređenju sa 16 evra početkom januara. Činjenica da su velike količine nafte, uglja i prirodnog gasa zaglavljene u kontejnerskim brodovima na svjetskim okeanima dodaje dodatni problem koji se ubraja u isti opšti trend: rastuće cijene i nestašice.
Inflacija
Sve navedeno se postepeno preliva i na cijene koje rastu širom svijeta. Inflacija u Britaniji je skočila sa ispod 1% ranije ove godine na 3,2% u avgustu, što je najviše u posljednjih 10 godina. U SAD, PCE (rashodi za ličnu potrošnju) mjera inflacije, koja isključuje hranu i energiju, porasla je za 3,62% u odnosu na godinu dana prije. To je najveća cifra od 1991. godine. U EU je inflacija dostigla 3,4%, što je najviši nivo u posljednjih 13 godina. Ovo su još uvijek relativno niske cifre istorijski gledano, ali postoji potencijal da se stvari pogoršaju. U Evropi, inflacija energije ove godine iznosi 17 posto, a cijene gasa će ove zime porasti i do 30 posto. U drugim sektorima, povećanjima cijena će biti potrebno više vremena da se filtriraju, ali definitivno će do tih povećanja doći. Ovo će imati snažan uticaj na klasnu borbu.
Poslije skoro dvije godine lošeg upravljanja pandemijom, legitimnost establišmenta je na istorijskom minimumu. U tom periodu radnička klasa je držala pognute glave i prihvatala ono što dolazi. Ali sada se društvo otvara, radna snaga je tražena, a inflacija brzo izjeda plate i uslove života. Ovo je gotov recept za klasnu borbu.
Već postoje znaci blagog povećanja štrajkova. U SAD, desetine hiljada radnika su ili stupile u štrajk ili glasale za štrajk, uključujući stolare u državi Vašington, zdravstvene i obrazovne radnike, radnike u Džon Diru i Kelog's-u, itd. U Britaniji, redovi sindikata Junajt i GMB su je velikom većinom odbacili povećanje plata za 1,75% za osoblje savjeta u Engleskoj, Velsu i Sjevernoj Irskoj, i sada traže od radnika da glasaju za štrajk. U Njemačkoj, gdje je inflacija dostigla 4,1%, nekoliko sektora postavlja hrabre zahtjeve za plate i prijeti štrajkom, uključujući prijetnju nacionalnim štrajkom građevinskih radnika.
Kako se situacija pogoršava, pridružiće se i drugi slojevi kako bi odbranili svoj životni standard. Vladajuća klasa je očigledno zabrinuta zbog potencijala za takav razvoj događaja. Jedan poslanik torijevaca, Dejvid Moris, upozorio je na novu „zimu ogorčenja“ kao 70-ih, sa masovnim štrajkovima i društvenim nemirima. Treba da se prisjetimo da je zima ogorčenja u Britaniji nastupila upravo nakon inflatornog šoka izazvanog naftnom krizom, kada su cijene nafte skočile i dovele do opšte inflacije širom sveta.
Slučajnost ili nužnost?
Gdje god da pogledate, kriza se sprema i svaka kriza prelazi u drugu, što dovodi ka onome što bi potencijalno moglo da postane savršena oluja, sa dramatičnim posljedicama. Uglavnom, buržoaski komentatori ne razumiju ništa od onoga što se dešava. Oni ne vide ništa osim niza nemilih događaja; efekat leptira kolosalnih razmjera, slučajnost za slučajnošću koje dovode do nestašica i zagušenja koja potresaju svjetsko tržište. Međutim, zašto se toliko slučajnosti dešava u isto vreme i u tako različitim sferama, oni ne mogu da objasne.
Ali postoji jasan trend u osnovi svega ovoga. Pandemija je potresla čitavo društvo. Promijenile su se navike, promijenila se potrošnja i proizvodnja. Potrošnja na turizam i transport, na primjer, značajno je opala, dok su proizvodi kao što su kompjuteri, kućna dekoracija i frižideri bili u većoj potražnji. Prelazak na onlajn kupovinu je ubrzan, dok su fizičke usluge stagnirale. To je značilo da je pojačan pritisak na pojedine dijelove svjetske privrede.
U međuvremenu, proizvodnja je generalno bila ozbiljno ograničena zbog pandemije. Fabrike, rudnici i luke su privremeno zatvoreni ili su radili ograničenim kapacitetom. U mnogim djelovima svijeta i dalje tako rade.
Suočene sa ovom situacijom, vladajuće klase, u namjeri da izbjegnu dublju krizu i potencijalnu društvenu reakciju na takvu krizu, objavile su niz velikih paketa ekonomskih podsticaja. Samo u SAD, stimulacija u vrijednosti od 9,5 biliona dolara upumpana je u privredu, veliki dio direktno u ruke običnih ljudi radničke klase, koji su ih uglavnom potrošili na običnu potrošnu robu. Većina drugih vlada slijedila je sličnu liniju. Ali, kao što smo tada objasnili, ne možete se izvući iz krize štampanjem novca.
Tamo gdje je proizvodnja ograničena i novac se uliva u sistem, neizbježan rezultat je situacija u kojoj potražnja nadmašuje ponudu, stvarajući ogroman inflatorni pritisak. Upravo to se dešava. Potražnja za robom široke potrošnje, iako vještačka potražnja koju stvara vladajuća klasa, nikada nije bila tako visoka kao danas. U takvoj situaciji, kada pritisak na najtraženije proizvode dostiže svoju najvišu tačku, svaka slučajnost može postati ozbiljno zagušenje, izvlačeći osnovne kontradikcije na površinu.
Ovo je bila kriza koja je čekala da se desi. S obzirom da velika većina kompanija sada radi u skladu sa proizvodnjom „tačno na vrijeme“, svaki ovakav šok će odmah izazvati talase u cijeloj ekonomiji. Decenijama, buržoazije su izvlačile profit iz minimiziranja svojih akcija i maksimiziranja cirkulacije kapitala: sada se to pretvara u svoju suprotnost. Tako je gomilanje odjednom postalo novi trend. U žurbi da obezbijede svoje zalihe u budućnosti, velike kompanije kao što su Volmart, Epl i Target su prihvatile ogromne porudžbine unaprijed i rezervisale kapacitet isporuke, čime su doprinijele opštoj krizi.
Ekonomski nacionalizam
Sve ovo je upotpunjeno porastom ekonomskog nacionalizma. Kina je prošle godine uvela zabranu uvoza australijskog uglja. Ovo je imalo značajan uticaj na povećanje cijena uglja širom sveta. SAD sada vrše sve veći pritisak na EU da ne završi gasovod Sjeverni tok 2 koji ide od Rusije do Evrope, iako bi to donekle ublažilo pritisak na cijene gasa u Evropi. Vladimir Putin, s druge strane, koristi sadašnju krizu da ubrza zakonsko odobrenje gasovoda Sjeverni tok 2, iako bi mogao brzo da ublaži evropske probleme alternativnim gasovodima. Isto tako, Bregzit je dramatično pogoršao uticaj sadašnje krize na Britaniju – krize koja prijeti da Britaniju gurne u recesiju. Kako opšta nesigurnost raste, sve više kompanija dobro razmišlja o oslanjanju na međunarodnu trgovinu. Mnoge evropske kompanije žele da presele proizvodnju u Tursku ili Istočnu Evropu, čime bi bile bliže kući i samim tim manje pogođene iznenadnim šokovima, transportnim krizama i trgovinskim ratovima. S obzirom da se previše oslanjaju na azijske proizvođače čipova, Kina, EU i SAD grade fabrike za proizvodnju poluprovodnika.
U Koreji se čini da nedostatak čipova ne utiče toliko na korejske proizvođače automobila koliko na američke, što ukazuje na to da korejski proizvođači čipova daju povlašteni tretman domaćim kompanijama. U Kini, država čini sve da obezbijedi ugalj za svoje elektrane. Što se nestašice duže budu nastavile, pitanje gomilanja i obezbjeđivanja proizvodnje će postati nacionalna stvar, a vladajuće klase svake zemlje požuriće da brane svoju poziciju. U cijelom svijetu opšta kriza sistema dovodi do povećanja napetosti među narodima. Ovo sada ugrožava čitavu krhku mrežu svjetske trgovine, koja je bila osnovna pokretačka snaga rasta u čitavom proteklom periodu.
Slijepe tržišne sile
Kako se kriza razvija, veselo raspoloženje na berzi, usijano od uzbuđenja zbog nakratko stimulisanog rasta, polako prelazi u nešto oprezniji stav. Na osnovu nestašica i zagušenja na tržištu, MMF je rekao da će umanjiti svoju prognozu za svjetski ekonomski rast. Fajnenšel tajms objavio je upozorenje centralnim bankama da „pripaze na stagflaciju“ (opasna kombinacija ekonomskog pada sa konstantnom inflacijom).
Takva perspektiva nije izvjesna, ali je očigledno moguća. U svjetskoj ekonomiji postoji ogromna količina toksičnog materijala. Od velikih javnih dugova (28 biliona dolara samo u slučaju SAD) i privatnih dugova, do balona na berzama i stambenim tržištima, svaki veliki šok ili neizvršenje dužničkih obaveza mogli bi da izazovu domino efekat koji će dovesti do pada čitavog ekonomskog sistema.
Ali šta je rešenje sa kapitalističke tačke gledišta? Iz sve veće inflacije, nužno će uslijediti i rast kamatnih stopa. Ali povećanje kamatnih stopa bi rizikovalo da svjetska ekonomija uđe u depresiju. Hiljade „zombi” kompanija, čija vrijednost se iskazuje u milijardama dolara na zapadu, potpuno zavise od jeftinih kredita da bi opstale. Isto važi i za stotine miliona domaćinstava, posebno na zapadu, gdje ljudi mogu da ostanu u svojim kućama samo na osnovu kamatnih stopa blizu 0%. Svaki porast kamatnih stopa gura ove slojeve bliže bankrotu. Ali držanje otvorenih kapija jeftinih kredita i ekonomskih podsticaja pogoršalo bi situaciju kakvu vidimo danas, što bi dovelo do još veće inflacije; štaviše, završilo bi se u recesiji bez obzira na to. Na osnovama sadašnjeg sistema nema rješenja. Čovječanstvo je prepušteno na milost i nemilost slijepih sila tržišta, koje ne obraćaju pažnju na dobrobit društva u cjelini.
Ali zar tržište nije trebalo da se samo reguliše i stvori najbolji od svih mogućih svjetova? Sasvim suprotno. Kapitalizam nije u stanju da se prilagodi i reaguje na velike šokove. U situaciji kakva je današnja, tržišne sile pogoršavaju stvari, produbljuju proturječnosti koje se gomilaju. Ovu činjenicu je prepoznao Takeši Hašimoto, predsjednik kompanije za transport kontejnera Micui OSK Lajns, koji je za Fajnenšel tajms rekao da:
„Ako se u potpunosti prepuste tržišnoj ekonomiji, djelovanje pojedinačnih kompanija i pojedinaca koji daju sve od sebe da pronađu najbolje rešenje za sebe će za posljedicu imati sve više i više nemira i nemogućnosti kontrolisanja situacije...“
Kao što se uvijek dešava, kada okolnosti postanu ozbiljne, kapitalisti su primorani da priznaju granice svog sistema. Zapravo, u Britaniji je vladajuća klasa morala da uvede elemente planiranja, privremeno suspendujući zakone o konkurenciji kako bi se omogućilo velikim trgovcima na malo da sarađuju kako bi ublažili nestašicu robe. Isto važi i za ponovno snabdijevanje benzinskih pumpi gorivom, koje je sada organizovano na kolektivnoj osnovi između velikih kompanija, pa čak i vojske koja mora da bude mobilisana na pumpama.
Kapitalizam je anarhičan sistem. Zasnovan je na privatnoj svojini i nadmetanju za profitom. Koliko god individualni kapitalista želio da riješi probleme društva, njegova primarna svrha je da slijedi svoje privatne interese. Takav sistem nije u stanju da se nosi sa problemima sa kojima se čovječanstvo suočava. Upravo tu postaje jasnije nego ikad da stoji u direktnoj suprotnosti sa interesima običnih radnih ljudi; i da bi društvo napredovalo, kapitalizam mora biti svrgnut.
Tekst je objavljen 13. oktobra 2021.