Nakon 11 dana bespoštednog bombardovanja Gaze, u kojem je poginulo preko 240 Palestinaca (od čega je skoro polovina žena i djece) i hiljade ranjeno, Izrael je pristao na obustavu vatre. Bombardovanje je dovelo do raseljavanja preko 75 000 ljudi. Njihovi domovi su uništeni, a ključna infrastruktura je ozbiljno oštećena: škole, bolnice (uključujući i jedini centar za testiranje i vakcinaciju protiv Kovida 19), kao i sistemi distribucije vode i električne energije. Stanovništvo Gaze će u narednim godinama platiti visoku cijenu izraelskih napada.
[Source]
Egipatski režim Al Sisija koji je godinama u saradnji sa Izraelom nametao blokadu koja je gušila živote stanovnika Gaze, sada preuzima zasluge za primirje. Zajedno sa drugim reakcionarnim arapskim režimima koji staju na stranu ili otvoreno podržavaju Izrael, kao što su UAE, Saudijska Arabija itd., sada pokušavaju da povrate svoj propalestinski kredibilitet najavljujući planove za pomoć i rekonstrukciju, koju će iskoristiti kao pritisak na Hamas ili će je povući prvom prilikom.
Svi reakcionarni arapski režimi, od Maroka do Saudijske Arabije, su zatečeni rastućim intenzitetom palestinske borbe. Posebno su zatečeni povezanošću te borbe sa revolucionarnim raspoloženjem radničkih masa i omladine širom Bliskog Istoka. Ovi događaji su drastično potkopali autoritet ovih režima potpaljujući revolucionarnu krizu koja se priprema u ovim zemljama.
Takozvana "progresivna" Bajdenova administracija je ponovo pokazala svoje prave boje. Tokom kampanje bombardovanja, odmah je podržala "pravo Izraela na samoodbranu", dok je iza kulisa pritiskala Netanjahua da pristane na primirje čim je Izrael nanio dovoljno štete. Licemjerstvo američkog imperijalizma pod izlikom neutralnosti je potpuno razotkriveno. SAD subvencioniše izraelsku vojsku milijardama dolara svake godine, a u isto vrijeme izvozi u Izrael ogromnu količinu vojne opreme. Niko ne sumnja na kojoj strani stvarno stoji američki imperijalizam, a kao i uvijek to je na strani tlačitelja.
Moramo biti jasni: Bajdena i američki imperijalizam ni najmanje ne brine patnja palestinskog naroda, niti njegovi legitimni zahtjevi. Njih brine da Netanjahuove avanture ne dovedu do daljnje destabilizacije prijateljskih arapskih režima: Egipta, Jordana, zaljevskih monarhija itd. Američki imperijalizam se plaši ponovnog uspona Arapskog proljeća na puno većoj razini nego prije 10 godina.
Palestinska omladina predvodi militantnu masovnu borbu protiv izraelskog okrutnog rata nad njihovom braćom i sestrama u Gazi. Važno je napomenuti da je borba započeta unutar granica Izraela iz 1948. i predvođena je organizovanim komitetima, mrežom i organizacijama koje su izvan zvaničnog palestinskog "vođstva". Ovo razotkriva duboko nepovjerenje u Fatah i Palestinsku samoupravu kao i u Hamas. Vidjeli smo i organizacije masovne samodbrane protiv nasilnih antipalestinskih pogroma koje sprovode desničarske rulje i cionistički naseljenici, napadajući Palestince, njihove domove i prodavnice unutar granica Izraela iz 1948., koju potpomažu ili otvoreno podržavaju izraelske sigurnosne službe.
Ove mobilizacije su presjekle postojeće podjele, ujedinjujući palestinsku borbu protiv okupacije, diskriminacije i ugnjetavanja u Gazi, Zapadnoj Obali, Istočnom Jerusalimu, palestinskim izbjegličkim kampovima i najvažnije, unutar izraelske zelene linije iz 1948. godine. Ova borba odjekuje među radničkom klasom i omladinom širom svijeta i inspirisala je međunarodni talas solidarnosti koji raste na globalnoj razini.
Palestinci uključeni u borbu su pozdravili primirje sa odlučnim demonstracijama, radošću i olakšanjem, ali i svjesni da se ništa fundamentalno nije razriješilo. Pokazali su odlučnost i volju za nastavkom borbe.
Kao marksisti mi podržavamo pojavu ujedinjene palestinske masovne borbe kao najvažniju tekovinu proteklih nekoliko sedmica.
Razotkrivanje Netanjahuovih ciničnih manevara
Netanjahu i izraelske odbrambene snage tvrde da su ostvarile svoje vojne ciljeve. Međutim, ove tvrdnje su prazne i neuvjerljive. Suprotno od onoga u šta nas Netanjahu uvjerava, jasno je da se i iz perspektive izraelske vladajuće klase ništa nije razriješilo.
Prekid vatre je samo taktički manevar, ali strategija cionističke desnice je nastavak raseljavanja palestinskog stanovništva krađom njihovih domova i životnih prihoda kao i gušenjem njihovih osnovnih prava.
Program cionističkih naseljenika je sumirao Ari King, zamjenik gradonačelnika Jerusalima: "Želim da Jerusalim zauvijek bude osiguran kao jevrejski grad i jedini način da se to zaštiti od radikalnih muslimana je biti brojčano nadmoćniji od njih." "Srce jevrejske nacije je Hramovna gora i njena zaštita će biti samo jevrejsko prisustvo oko nje."
Izraelski, ili bolje cilj Netanjahua nikad nije bilo uništenje Hamasa, već njegovo zadržavanje. Netanjahu i njegovi desničarski saveznici trebaju Hamas.
Sa vojne tačke gledišta, Hamasove rakete, iako pojačane brojem i preciznošću, nisu dorasle izraelskoj moći i 90% ih je zaustavljeno Željeznom kupolom. Međutim, zvuk vazdušnih napada i sirena širom Izraela je vrlo koristan za Netanjahua sa političke tačke gledišta. Ono ima efekat okupljanja izraelskih Jevreja oko države i vlade "pred prijetnjom stranog neprijatelja". Ovo je bila cinična kalkulacija Netanjahua kada je izazvao eskalaciju provokacija pred džamijom Al Aksa tokom Ramazana, baš kada ga je koalicijska vlada izbacila iz formiranja.
Izrael ima interesa u poigravanju sa Hamasovom dominacijom u Gazi protiv palestinske samouprave koju predvodi Abasov Fatah, osiguravajući tako podjelu i fragmentaciju takozvanog palestinskog vođstva. Na kraju, Izrael ne želi uništiti Hamas jer je to jedina snaga dovoljno jaka da kontroliše i suzbija palestinsku populaciju u Gazi. Zadnjih godina, Netanjahu je otišao tako daleko da je iza kulisa pravio pritisak na katarski režim kako bi osigurao finansijsku pomoć Hamasu.
Glavni cilj Netanjahua je bio da cinično iskoristi ratnu eskalaciju koju je namjerno izazvao kako bi se spasio od rastućeg pritiska protiv njega i konsolidovao svoju nestabilnu poziciju na čelu urušavajuće vlade. Netanjahu nije imao boljeg načina u postizanju ovoga od već testirane igre sukoba sa Hamasom, skupljajući tako podršku oko sebe i predstavljajući sebe u svojoj omiljenoj ulozi izraelskog jakog čovjeka pred nacionalnom vanrednom situacijom. Ovaj put se Netanjahuovo kockanje nije isplatilo.
Zašto nije bilo kopnene invazije na Pojas Gaze?
Netanjahu je uvjeravao izraelske Jevreje da je palestinski narod neutralisan, podjeljen, poražen i demoralisan. On ih je uvjeravao da susjedne arapske zemlje imaju želju da prihvate i prepoznaju postojanje Izraela bez obzira na ugnjetavanje palestinskog naroda i okupacije njihove zemlje. Uvjeravao ih je da pod njegovom željeznom pesnicom Izrael postaje sigurno mjesto za Jevreje. Sva ova uvjeravanja su postale laži u očima izraelskog stanovništva.
Ljudi unutar i izvan Izraela koji su podržavali bombardovanje Gaze kao sredstvo "zaštite Izraela od prijetnje Hamasa" se sada pitaju: kako izraelska vlada tvrdi da je Hamasova sposobnost da sastavi i lansira rakete uništena ovim takozvanim "hirurškim" bombardovanjem? Jedna od glavnih lekcija prijašnjih izraelskih napada na Gazu, isticano od strane izraelskih masovnih medija, bila je da samo bombardovanje bez kopnene invazije nije efikasno, iako Izrael posjeduje najprecizniju tehnologiju za izviđanje meta. Ovo je istakao i Avi Kohavi, izraelski šef generalštaba, za Harec u oktobru 2020. godine: "Nemoguće je ostvariti uspjeh nad našim neprijateljima bez kopnenog manevra, bez masovnog ulaska naših snaga".
Zaključak je da obični Izraelci iz ovoga prirodno dolaze do skepticizma. Ponovo će biti labavo primirje, do sljedeće neizbježne eskalacije. Kapitalizam i cionizam, bez obzira na ličnost Netanjahua, ne stvaraju uslove za dostojanstven i siguran život za Jevreje u Izraelu. Oni mogu garantovati samo nastavak sadašnje noćne more i dubljeg ugnjetavanja i mržnje po nacionalnim i religijskim osnovama.
Tokom bombardovanja Gaze, u nekoliko prilika je IDF najavio da razmatraju invaziju Pojasa Gaze, kao što su to uradili 2014. (ubivši preko 2 400 Palestinaca), ali se prijetnja invazijom nikad nije materijalizovala. Zašto?
List Harec ističe da je Netanjahuova nesigurna pozicija bila ključni faktor:
"Premijer Benjamin Netanjahu je u ovome trenutku imao najmanju podršku javnosti za svoje kontroverzne poteze. Teško se upustiti u opasnu vojnu operaciju koja će dovesti do velikog broja žrtava kada pola populacije ne vjeruje u tvoju riječ i sumnja, sa određenom razinom opravdanosti, da namjerno podgrijavaš tenzije u Jerusalimu za političke i lične razloge."
Izraelski Palestinci u centru borbe
Neposredno nakon potvrde primirja nešto se dramatično promijenilo u situaciji. Daleko od toga da bude ukroćena i demoralisana izraelskim asimetričnim korišćenjem sile, palestinska masovna borba predvođena omladinom je zauzela centar pažnje.
Palestinski generalni štrajk 18. maja, zajedno sa rastućim otporom i odlučnošću iskazanom u proteklom periodu od strane palestinske omladine unutar Izraela i okupiranim teritorijama, je pokazala koliko moćan uticaj na događaje ima pokret radničke klase.
Prvi put u nekoliko decenija generalni štrajk je u praksi jasno pokazao ono što smo cijelo vrijeme zagovarali: da je nužna i ključna ujedinjena masovna borba protiv okupacije i ugnjetavanja palestinskog naroda na teritoriji istorijske Palestine. Ne samo da je moguća već je postala i stvarnost.
Ovo je proizvod godinama nagomilavanog nezadovoljstva uzrokovanog pojačanim pritiskom na Palestince koje provodi izraelska država politikama diskriminacije i ugnjetavanja. Tokom nekoliko proteklih godina svjedočimo ubrzanju reakcionarnog cionističkog projekta napravljenog da marginalizuje i diskriminiše palestinsku manjinu unutar Izraela, a u isto vrijeme se događa i rast pokreta naseljavanja u Istočnom Jerusalimu i Zapadnoj Obali čije su brojke porasle na 650 000 ilegalnih jevrejskih naseljenika.
Netanjahu je proglasio Jerusalim nepodijeljenom prestonicom Izraela što je podržano Trampovim proglašenjem da preseljava američku ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim. Ovo je podržano i američkim priznavanjem izraelskih težnji za okupiranim dijelovima Golanske visoravni. U međuvremenu vidimo pojačano i od izraelske države podržano naseljavanje Zapadne Obale i Istočnog Jerusalima koje čak postaje prijetnja da Izrael aneksira dijelove kolonizovane Zapadne Obale. Donošenje rasističkog zakona o Jevrejskoj nacionalnoj državi je razorilo i posljednju identifikaciju većine izraelskih Palestinaca sa izraelskom državom i izazvalo otvoreni revolt i otuđenje najlojalnih i konzervativnih slojeva palestinske populacije, posebno Druza.
Ovo je uklonilo sve iluzije da će Izrael ikad dozvoliti nezavisnu palestinsku državu. Mogućnost bilateralnog dogovora je ostavljena po strani. To je značilo da dok su Palestinci u Gazi, Zapadnoj Obali i Istočnom Jerusalimu pod režimom okupacije, palestinska manjina unutar Izraela je dovedena do pozicije drugorazrednih građana.
Masovni pokret protiv iseljavanja Palestinaca iz Šeik Žare i nasilje izraelske države protiv palestinskih hodočasnika ispred džamije Al Aksa za vrijeme Ramazana je označilo prekretnicu u svijesti Palestinaca.
Bombardovanje Pojasa Gaze je postala fokusna tačka ujedinjenja palestinske borbe unutar i izvan Palestine koja se spojila sa širokim međunarodnim pokretom solidarnosti koji je mobilisao stotine hiljada ljudi.
Uticaj palestinskog generalnog štrajka 18. maja
Pozivi na generalni štrajk su kružili društvenim mrežama puno prije nego što ih je formalno usvojio Visoki odbor praćenja, ujedinjeno vođstvo palestinske populacije koja živi unutar Izraela. Glavna pokretačka snaga u organizovanju štrajka 18. maja je bila mreža samoorganizovanih komiteta i omladinskih grupa koje su predstavljale srž dotadašnjih protesta. Ovi samoorganizovani komiteti su nastali uprkos pasivnosti takozvanog tradicionalnog vođstva i u mnogo situacija su predstavljale izazov tom vođstvu.
Mondovajs je objavio zanimljiv izvještaj jednog aktiviste u Haifi koji je otkrio vezu između zvaničnog vođstva pokreta i aktivista na terenu:
"Aktivisti su navikli na nepovjerenje u vođstvo Odbora za praćenje, a neki su smatrali da jednodnevni generalni štrajk nije dovoljan. No, uskoro su se, u duhu jedinstva i osnaživanja koje je omogućilo trenutni ustanak, sve snage ujedinile za uspjeh štrajka."
Poziv povezan sa postojećim raspoloženjem masovnog otpora je eskalirao u borbu protiv bombardovanja Gaze, okupacije, za dostojanstvo, jednakost i odbranu osnovnih prava Palestinaca da brane svoje živote od nasilja i ugnjetavanja izraelske države.
Generalni štrajk je bio izvanredan prikaz borbenosti. Štrajk je imao vidljiv uticaj bez obzira na najavljene represivne mjere i prijetnji odmazdom izraelskih kompanija i vlasti prema palestinskim radnicima koji su štrajkovali bez legalne zaštite izraelskih sindikata.
Izraelska građevinska asocijacija je priznala da je samo 150 od 65 000 palestinskih građevinskih radnika došlo na posao, čime je građevinska industrija bila potpuno paralizovana. Štrajk je takođe zahvatio saobraćaj, dostavu, čišćenje i zdravstvo unutar Izraela i osjetio se u svim sektorima gdje postoji veće prisustvo palestinske radne snage.
Najava štrajka je dočekana sa velikim neprijateljstvom medija. Ali jezik klasne borbe se može probiti i biti razumljv izraelskoj radničkoj klasi čak i u trenutku kada većina jevrejskih radnika ne podržava palestinsku borbu već odgovaraju na ono što oni percipiraju kao prijetnju svojoj sigurnosti i podržavaju izraelsku državu.
Komentar za Harec jednog izraelskog radnika na dizalici je simptom rasploženja. Posmatrajući napuštena gradilišta na dan generalnog štrajka, on je rekao: "Kada bi se svi zajedno na ovaj način borili za radnička prava možda bi nešto i postigli." Bez obzira na mišljenje ovog radnika o palestinskoj borbi, važno je istaći šta štrajk znači u njegovoj glavi, kao i u glavama mnogih radnika, a to je pitanje šta se može postići ujedinjenom, kolektivnom akcijom radničke klase.
Imperijalistički "mir" - nastavak rata drugim sredstvima
Borba palestinskog naroda protiv ugnjetavanja je konstantno ugrožena opasnošću da bude presječena pozivima izraelske vladajuće klase jevrejskoj populaciji da stane iza države pod vanjskom prijetnjom. Vitalno za palestinski oslobodilački pokret je da kao dio generalne borbe za oslobođenje, taktika i oblici borbe idu u smjeru svjesnog razbijanja podrške izraelskoj državi na klasnim linijama i širenja klasne podjele unutar jevrejske populacije. Da bi to uradili, najsvjesniji i najistrajniji revolucionarni slojevi pokreta se ne smiju ograničiti na čisto demokratske zahtjeve. Ovi zahtjevi igraju vitalnu ulogu u borbi, ali je ne mogu razriješiti. Mora se hrabro postaviti socijalističko rješenje.
Proteklih nekoliko sedmica smo vidjeli male zajedničke jevrejsko-arapske demonstracije u kojima su jevrejske aktivističke organizacije prkosile opštem neprijateljskom raspoloženju i otvoreno su istupile u borbu protiv bombardovanja Gaze. Ove demonstracije su male, sa nekoliko hiljada ljudi, ali su važne. Kao marksisti mi pozdravljamo takve pokrete i posmatramo ih kao priliku za razbijanje nacionalnih i religijskih podjela koje nameće vladajuća klasa i pozivamo na isticanje klasne podjele.
Sada kada je bombardovanje Gaze zaustavljeno, imperijalistički "mir" će biti nastavak rata drugim sredstvima. Izraelski režim će pokušati da zaustavi snage koje su mu pobjegle kontroli. Politika ukidanja palestinskih prava i odgovaranje na svaki protest represivnim mjerama će se nastaviti. Ove sedmice je stotine Palestinaca uhapšeno u Izraelu. Politika iseljavanja se nastavlja sa uklanjanjem palestinskih porodica iz Batn al Have, okupirane teritorije u Istočnom Jerusalimu. Generalni štrajk i masovni protesti su važan razvoj u pokazivanju načina otpora i kako se može suprotstaviti reakcionarnoj izraelskoj državi.
Palestinski pokret je dio međunarodnog revolucionarnog pokreta protiv kapitalističke eksploatacije i imperijalističkog ugnjetavanja. Jasno je da borba za oslobođenje Palestinaca ne može biti ograničena samo na granice istorijske Palestine. Ona je povezana sa borbom protiv reakcionarnih režima na Bliskom Istoku i njihovih pomagača u Vašingtonu.
Jedan za drugim, reakcionarni režimi na Bliskom Istoku će biti uzdrmani do temelja sa širenjem revolucionarnih pokreta. Kao što je egipatski revolucionarni pokret pokazao 2011. rušenjem Mubarakovog režima, i revolucionarnim ustankom 2013. protiv vlade Morsija, nije dovoljno srušiti reakcionarne režime ako nije srušen i kapitalizam i ako radnička klasa nije preuzela vlast.
Borba u Izraelu i Palestini se može riješiti samo na socijalističkoj osnovi kao dio revolucionarnog preobražaja cijelog Bliskog Istoka. Na ovoj osnovi i sa ovom perspektivom na scenu mora stupiti revolucionarna palestinska omladina i Jevreji koji su spremni da se bore protiv cionističke države.
Revolucionarni pokret masa u istorijskoj Palestini se povezuje sa opštim revolucionarnim procesima protiv imperijalističkog ugnjetavanja i kapitalizma koji se odvija širom Bliskog Istoka. U narednom periodu vidjećemo talas za talasom moćnih pokreta radničke klase i omladine koja će pokušati da zbaci jedan tlačiteljski režim za drugim. U ovome kontekstu marksisti postavljaju program Federativne socijalističke države Izraela i Palestine kao djela Socijalističke federacije Bliskog Istoka, gdje će ugnjetavanje biti zaustavljeno revolucionarnim sredstvima svih naroda, uključujući Jevreje i Palestince i sve druge nacionalnosti u regiji sa pravom da odlučuju o svojoj sudbini i zajedničkom putu prosperiteta.