Pobjeda Pokreta Samoopredjeljenje na nedavnim kosovskim izborima predstavlja izraz višedecenijske borbe albanskih radnika i omladine za nacionalno oslobođenje i socijalnu pravdu. Iako u sebi sadrži proturječne ideje, bez jasne klasne orijentacije, Samoopredjeljenje je dobilo povjerenje glasača na programu socijalnih reformi, oslobođenju Kosova od statusa imperijalističkog protektorata i odbacivanju karikiranih pregovora sa zvaničnim Beogradom pod stranim patronatom. U kontekstu dominacije kompradorskih buržoazija nad političkim životom teritorija bivše Jugoslavije pomoću političkih partija desničarskog i liberalnog usmjerenja, pobjeda Samoopredjeljenja predstavlja značajan iskorak u pravcu političke artikulacije narodnog nezadovoljstva na lijevim osnovama i povezivanja parlamentarne politike sa društvenim pokretima odozdo.
Aljbin Kurti se sada nalazi pod velikim pritiskom očekivanja albanskih masa, s jedne, i imperijalističkih sila, s druge strane. Prvi očekuju jasan raskid sa vladavinom kriminalne elite, ekonomske mjere preraspodjele društvenog bogatstva i emancipaciju od tutorstva zapadnih sila. Imperijalističke države i Beograd od njega pak očekuju da se pokaže kao „odgovoran političar“ koji će se povinovati dosadašnjem institucionalnom okviru pregovora oko statusa Kosova te zasnivati svoju vladavinu na poniznosti prema inostranim sponzorima i daljem otvaranju kosovske privrede za njihove kompanije. Ako Kurti poklekne pod spoljašnjim pritiskom, to će predstavljati još jednu pobjedu za snage koje priželjkuju da se na Balkanu održi status quo i dovesti do razočaranja radnika i omladine na Kosovu. Ukoliko se pak odluči da istraje na izbornim obećanjima, to bi neminovno značilo još snažniji zaokret ulijevo i inspiraciju ne samo albanskim masama, već potencijalno i radnika i omladine širom Balkana.
Koliko bi dalja radikalizacija Samoopredjeljenja mogla da odjekne i posluži kao inspiracija radnicima i omladini nealbanske nacionalnosti u okruženju zavisi prije svega od sposobnosti Kurtija da u svoj pokret integriše srpsku i ostale manjine na Kosovu, nevezano za institucionalizovane kvote i „nacionalne ključeve“. Ovo bi naravno zahtijevalo raskid sa buržoaskim, šovinističkim elementima unutar pokreta za albansko nacionalno oslobođenje. S druge strane, zadatak svih komunista na Balkanu, posebno u Srbiji, jeste bezuslovna podrška legitimnom pravu kosovskih Albanaca na samoopredjeljenje i teritorijalno odvajanje od Srbije radi zaštite od destruktivne, šovinističke politike srpske vladajuće klase. Kao konkretan korak na tom putu bitno je čitaocima van Kosova pobliže objasniti politički kontekst izborne pobjede Samoopredjeljenja, pošto lokalni mediji o tome izvještavaju paušalno i kroz ustaljene nacionalističke klišee i predrasude.
Uredništvo Crvene kritike
Parlamentarni izbori na Kosovu, održni 14. februara 2021. godine, završili su se uvjerljivom pobjedom ljevičarskog “Pokreta za samoopredjeljenje” Vetvendosje (VV). Prema posljednjem brojanju osvojili su 47,7% glasova, što je 20% više u odnosu na izbore iz 2019. godine. Partija desnog centra PDK (Demokratska partija Kosova), koju je osnovao Hašim Tači, daleko je zaostala sa 17,41%. Buržujska konzervativna partija LDK (Demokratska liga Kosova), koja je mnogo godina bila na vlasti, osvojila je svega 13,08% glasova. Još jedna desničarska formacija, AAK (Savez za budućnost Kosova), koju je predvodio bivši komandant UCK-a (Oslobodilačka vojska Kosova) Ramuš Haradinaj, ostala je na 7,43%. Nisma-Social Democrat (Socijaldemokratska inicijativa) osvojila je svega 2,6% glasova i stoga neće dobiti ni jedno mjesto u parlamentu.
Kako stvari stoje, VV može da očekuje 56 od 120 mjesta u parlamentu. Smatra se da će to sigurno biti dovoljno glasova, uz 20 parlamentarnih zastupnika koji su izabrani kao pripadnici nacionalnih manjina (Srbi, Romi, Goranci, Aškalije), da se formira i podrži nova vlada s apsolutnom većinom.
Ovi su izbori značajan preokret nakon Kurtijevog kratkog mandata u vladi od februara do juna 2020. godine. Njegova vlada, koja se oslanjala na podršku LDK, potonula je u nečemu što mnogi smatraju manevrom koji je pokrenuo Tramp.
Ispostavilo se da je VV bila prevladavajući izbor omladine (pola stanovništva Kosova je mlađe od 35 godina), radnika i malih farmera. VV je preuzela sve velike gradove na Kosovu. U Prištini je VV osvojila 64% glasova. Ali takođe je pobijedila i u važnim gradovima kao što su Prizren, Uroševac i Mitrovica.
Radnici, žene i omladina imaju velike nade u vladu VV-a
Rezultati izbora bi mogli dodatno prevagnuti u korist VV-a, jer još nije prebrojano više od 47.000 glasova ljudi koji glasaju poštom iz “dijaspore”. Poznato je da većina emigranata koji rade u Švajcarskoj, Austriji, Njemačkoj i Britaniji podražavaju VV. Međutim, mnogim radnicima iz navedenih država su u suštini državne vlasti uskratile pravo da glasaju kroz veoma komplikovanu proceduru. Glasanje putem interneta kao da je bilo osmišljeno za IT stručnjake. Nakon što bi dali elektronski glas, glasači su trebali biti spremni da prime telefonski poziv od izborne komisije, KOZ. To je stvorilo prostor za manipulaciju. Odaziv glasača je bio tek nešto veći od 44%, malo više nego na prethodnim izborima. Kosovo službeno ima 2,8 miliona stanovnika.
Lidera VV-a Aljbina Kurtija smatraju harizmatičnim govornikom. Osvojio je preko 370.000 pojedinačnih glasova. Ovo je više od količine glasova koje je dostigao Ibrahim Rugova 2001. godine, na vrhuncu popularnosti. VV sebe opisuje kao socijaldemokratsku partiju. Iako se njeni glavni korijeni mogu pronaći u popularnom nacionalističkom pokretu koji je doveo do nezavisnosti Kosova, Kurti je naglasak stavljao na društvena pitanja i to je razlog ovog drastičnog porasta podrške. Njen program je predstavljen u javnosti kao skup reformi koje se bave osnovnim potrebama radničke klase i omladine. On poziva na zaustavljanje privatizacije ključnih kosovskih resursa i mineralnih bogatstava. Među drugim zahtjevima su i drastično povećanje minimalne plate, uvođenje obaveznog zdravstvenog osiguranja i osiguranja za nezaposlene, osiguravanje radničkih prava i zaštite na radu, povećanje penzija i jednaka plata za isti rad. Ovo zadnje se posebno dopalo ženama. Procenat mladih žena koje su glasale za VV je daleko iznad 60%. Zahtjevi u korist radnika i pogotovo omladine su mobilisali mnogo glasova za VV.
Svi ovi zahtjevi za skromne reforme su prijeko potrebni, jer Kosovo je najsiromašnija država u Evropi. Prema podacima Svjetske banke, 30% stanovništva živi ispod granice siromaštva (koju definiše prihod od manje od 1,37 evra dnevno po odrasloj osobi), a 12% ispod ekstremne granice siromaštva (prihod manje od 0,93 evra po danu).
Najviše su pogođeni stariji, osobe sa invaliditetom, stanovnici manjih ili udaljenih gradića i zajednica, i pripadnici nesrpskih nacionalnih manjina kao što su Romi, Goranci i Aškalije. Siromaštvo na Kosovu takođe pogađa druga područja: ne ulaže se dovoljno u obrazovanje, jer u školama se predaje u po tri do četiri smjene. Zdravstveni podaci stanovništva su među najgorima u jugoistočnoj Evropi. To se sad pogotovo vidi tokom pandemije KOVID-19. Kosovo je žarište pandemije. Najveći “poslodavci” u Prištini su "kol centri", gdje ljudi rade nagurani blizu jedni drugih bez ikakve socijalne distance.
Na Kosovu, evro je nacionalna valuta, a cijene se uglavnom mogu porediti sa onim u centralnoj Evropi, osim u slučaju kave i cigareta. Kriza udara snažno. Tokom 2020. godine, BDP se smanjio za više od 8%. Stopa nezaposlenosti je blizu 30%, iako je ovo samo službena cifra. U stvarnosti se, pogotovo mladi ljudi ne prijavljuju na biroe za zapošljavanje. Kurti je prije svega obećao “nove poslove” i “bolju platu”. Prije svega, u svojim govorima napada mafiju, koja, prema njegovim riječima, “živi u luksuzu, pere novac i loše plaća radnike”.
Zapravo, proces privatizacije devedesetih bio je apsolutno katastrofalan po Kosovo. Glavni investitori su turske, američke i njemačke kompanije, kao i njemačke i austrijske banke. Istovremeno, jaka mafijaška struktura uživa najviše koristi od kapitalizma. Korupcija i mito na svim nivoima određuju šta će država učiniti.
Turska kompanija Limak je prije nekoliko godina preuzela aerodrom “Adem Jašari” kod Prištine. I ovdje su takođe plate smanjene a radnici otpušteni. Jedan štrajk na aerodromu je, 2010. godine, brutalno ugušen. Hapšenje lokalnih sindikalista je uživo prenošeno putem televizije. To je trebalo da služi kao primjer onoga što bi se moglo desiti bilo kom radniku koji se drzne suprotstaviti privatizaciji. Bilo kako bilo, privatizacija pošte i telekomunikacija (PTK) sumnjivoj kompaniji iz Hamburga nije uspješno sprovedena, jer su radnici prijetili štrajkom na neodređeno vrijeme. Već nekoliko godina postoji određena reaktivacija i radikalizacija pokreta sindikata, koja se sad ogleda u pobjedi VV-a.
U izbornoj kampanji, Kurti je jasno govorio protiv privatizacije javnih preduzeća i nacionalnog bogatstva, npr. u Trepči na sjeveru Kosova. Trepča je nekada bila treći najveći rudnik hroma, nikla, bakra i olova. Nekada davno, 20.000 radnika je bilo zaposleno u Mitrovici i njenoj okolini, na vađenju i obradi ovih sirovina u okviru državnog kombinata.
Veoma je značajna činjenica da je na Kosovu partija s programom društvenih reformi pobijedila na izborima. Prepreka je što rukovodstvo VV-a ne želi da se odvoji od kapitalizma, a čak ni najskromniji zahtjevi za reforme u interesu radnika i omladine nisu kompatibilni sa nejakim kosovskim kapitalizmom. Stoga je prijeko potrebno da se ojačaju radikalni lijevi elementi u VV i da se borimo za jasan socijalistički program. Radikalizacija i zainteresovanost za marksizam ogledaju se u brojnim marksističkim čitalačkim kružocima koji već neko vrijeme bujaju u Prištini.
Zvanično, tvrdi se da u VV ne postoje tendencije i frakcije. Ali ovo ne odgovara istini. S obzirom na njeno porijeklo, partija je koalicija između različitih društvenih sila, koje vuku korijene iz radikalne ljevičarsko-nacionalističke tradicije. Međutim, dobila je podršku radničke klase i omladine. Izgradnja prave marksističke struje u tradiciji Lenjina i Trockog, unutar i izvan VV-a je još potrebnija jer će rukovodstvo VV-a, čim uđe u vladu, biti pod ogromnim pritiskom da napusti program reformi. Taj pritisak će dolaziti od najkonzervativnijih elemenata unutar partije, ali takođe i od imperijalizma. Ova kontradikcija se vidi već kad se analizira izborna lista VV-a, na kojoj su takođe bili kandidati s veoma buržujskom i konzervativnom pozadinom, kao što je privremeni predsjednik Kosova Vjosa Osmani, koja je došla iz LDK.
Važan korak naprijed
Uz sve teme za razmatranje, pobjeda VV-a na izborima važan je korak naprijed za Kosovo i za čitav region. Prvi put nakon mnogo godina, partija sa programom progresivnih reformi je pobijedila na izborima. Ovo može imati pozitivan uticaj na čitav region.
Međutim, daleko od toga da je situacija stabilna i može eksplodirati ukoliko bude pokušaja da se Kurtija spriječi da preuzme vlast. Izborna komisija KOZ uklonila je tri kandidata iz VV sa izborne liste, uključujući Aljbina Kurtija. Formalno opravdanje za to je incident gdje su zamjenici iz VV-a koristili suzavac u parlamentu 2018. godine. Prema KOZ-u, zbog toga Kurti ne može biti premijer. Ali zapravo, Kurti je najpopularniji što se tiče ličnih preferencija. Ako KOZ bude uporna u svojim pokušajima da spriječi Kurtija da postane premijer, to može dovesti do velikih tenzija. Masovni protesti i generalni štrajk bi mogli biti mogući odgovori na takav razvoj događaja. Međutim, malo je vjerovatno da će se KOZ držati ovog stava. U suprotnom, iz perspektive oštrih društvenih tenzija i siromaštva, bilo bi čak i teoretske šanse za revolucionarni ustanak.
Pitanje takozvanog mirovnog procesa sa Srbijom bilo je u centru intriga koje su dovele do pada Kurtijeve vlade prošle godine. Tokom izborne kampanje, Kurti je pozivao na ujedinjenje sa Albanijom bez diskriminacije nacionalnih manjina na Kosovu. Iznova i iznova, zagovarao je pregovore sa Srbima na Kosovu, što je smatrao važnijim od “dijaloga” sa vladom u Beogradu.
Za marksiste, pravo na samoopredjeljenje je demokratsko pravo. To se takođe mora odnositi i na Kosovo, pogotovo zato što sve velike imperijalističke države upozoravaju na ujedinjenje Kosova sa Albanijom. Naravno, imperijalisti preferiraju male države na Balkanu jer bolje vladaju nad mini-entitetima. Međutim, pitanju nacionalnog samoopredjeljenja se ne može prići sa čisto etničkog stanovišta. U kontekstu Balkana, ovo može imati izuzetno reakcionarne posljedice. Ono što eksploatatori najviše ne žele je ujedinjenje radničke klase i ljevičarskih sila u Albaniji i na Kosovu, a kamoli ujedinjenje radničke klase u sklopu revolucionarnog socijalističkog programa na čitavom Balkanu.
Ujedinjenje Kosova i Albanije na kapitalističkoj osnovi neće riješiti probleme radničke klase ni na Kosovu ni u Albaniji. Kapitalisti, kao i imperijalisti koji su ukrali bogatstva ovih država, svim će se silama suprotstaviti sprovođenja prave progresivne reforme. Na kraju, u Albaniji, radnici u rudnicima i naftnim poljima su sve više prisiljeni da se bore za svoja prava i za eksproprijaciju vlasnika rudnika u proteklih nekoliko godina. Stoga, znakovi upućuju na zaoštravanje klasne borbe, nagle promjene i šokove koji će se takođe osjetiti i u susjednim državama.