Sloboda izražavanja bi trebala da bude jedan od stubova demokratije. Svi stavovi, ma koliko nepoželjni, moraju biti u mogućnosti da se takmiče na slobodnom tržištu ideja. Kažu nam da je kapitalizam jedini sistem koji može da omogući takvu toleranciju. Komunizam bi smrvio otpor pod željeznom čizmom konformizma i “partijske linije”. Ali dok pišemo ove riječi studenti i akademici su prebijani i hapšeni na desetinama kampusa širom kapitalističke Amerike zbog svojih “neprihvatljivih” stavova. U međuvremenu komunisti su jedini koji se dosljedno bore za slobodu govora - iz naše klasne perspektive.
[Source]
Pod režimom formalne buržoaske demokratije svako može reći (manje-više) šta god želi, sve dok banke i monopoli odlučuju šta će se desiti. Ali u vrijeme krize nominalnu sposobnost da obični ljudi kažu šta misle kapitalisti smatraju kao prijetnju svom autoritetu. Daleko od nepromjenjivog prava, sloboda govora postaje opasni luksuz koji vladajuća klasa sebi ne može priuštiti. Sa svojom propagandom nisu u sposobnosti da utiču na mišljenje javnosti. Taj put ih vodi ka pojačanjem represije.
Napad na slobodu govora
U proteklih par mjeseci milioni ljudi su izašli na ulice da protestuju protiv Izraelskog pokolja u Gazi koji su naoružale, finansirale i podržale sve zapadne imperijalističke države. Ova opozicija prema ključnom savezniku zapadnog imperijalizma na Bliskom istoku prijeti njihovim glavnim geopolitičkim interesima i milijardama dolara koji su uloženi u regiju. Dakle, takozvane liberalne demokratije širom zapadne Evrope su zabranile solidarne šetnje i poslale policiju da hapsi i maltretira demonstrante. U međuvremenu njihova prostituisana štampa je proglasila mirne antiratne demonstracije antisemitskim ruljama da bi mogli opravdati represiju nad “govorom mržnje”.
Licemjerje buržoazije je posebno otkriveno sa talasom protesta od obale do obale na univerzitetima u SAD-u. Studenti i osoblje fakulteta traže da se institucije odreknu Izraela koji je odgovoran za pokolj civilnog stanovništva. Zar to nije pravo demonstranata? Zar nije pravo izražavanja zapečaćeno u Prvom amandmanu ustava SAD-a? Zar prestižne institucije kao što su Kolumbija, Harvard, MIT itd. ne trebaju da budu centri otvorene diskusije?
Vladajuća klasa i njeni agenti uvijek mogu naći izgovor da ograniče slobodu izražavanja tako što se pozivaju na prijetnju protiv javne bezbjednosti. Njenu granicu naravno oni sami određuju. Štampa establišmenta i političari iz obe političke partije u SAD-u su ispalili rafal histerije. Pozivajući na izbacivanje, hapšenje i čak deportacije studenata, pozivajući se na “bezbjednost jevrejskih studenata”. Iako su anticionistički Jevrejski studenti igrali bitnu ulogu u demonstracijama, nasilje je jedino došlo od strane univerzitetske administracije koja ja pozvala policiju i državnu vojsku naoružanu pendrecima, gumenim mecima i opremom protiv nereda.
Cijela situacija nosi jezivi odjek Državnog univerziteta Kent 1970. godine gdje je Nacionalna garda ubila četiri studenta koji su protestvovali protiv rata u Vijetnamu. To se dogodilo tokom protestnog pokreta širom države koji je prijetio temelju SAD imperijalizma i samim tim izazvao brutalno kažnjavanje. Na primjer, 1968. godine u Kolumbiji je preko 700 antiratnih demonstranata uhapšeno u jednom danu. Možemo podsjetiti i na ofanzivu Ronalda Regana protiv pokreta ‘slobode govora’ u Berkliju 1960-ih, Crvenu paniku i MekKartijev lov na vještice. U svim slučajevima kapitalistička klasa SAD-a nije spremna da dopusti komadu papira kao što je Prvi amandman da stane između njih i njihovih interesa.
Tokom posljednjih godina desničari kukaju o “represiji slobode govora”, posebno na univerzitetima, kao odgovor na navodno gušenje konzervativnih i anti-LGBT stavova od strane “woke agende”. Na primjer, republikanski guverner Teksasa Greg Abot se hvalio 2019. potpisivanjem prijedloga zakona koji bi zaštitio slobodu govora na kampusima. Pet godina kasnije on na Tviteru postavlja video u kojem državni vojnici ruše kamp u Ostinu sa tekstom:
“Ovi demonstranti zaslužuju da idu u zatvor… Studenti koji se priključuju u mrzilačke, antisemitske proteste na bilo kojem državnom koledžu i univerzitetu u Teksasu bi trebali biti izbačeni.”
Uporedimo takođe tendenciju policije da desničarskim demonstracijama rukuju u dječijim rukavicama, dok brutaliziraju radnike i omladinu koja protestvuje protiv nepravde. Sprovođenje slobode govora se u praksi uglavnom sastoji od štićenja reakcionara kad šire mržnju, dok se u međuvremenu ograničava opozicija protiv kapitalističkih zločina.
Osim reakcionara takođe su i liberali i reformisti otkrili svoj bestidni dvostruki standard povodom ovog pitanja.
Na primjer, prije par sedmica je velika buka dignuta oko odluke belgijskog suda da zatvori desničarsku konferenciju “Nacionalnih konzervativaca”. Mediji i političari svih vrsta, koji su mjesecima navijali za gušenje propalestinskih demonstracija, su se okrenuli i osudili ovo kao napad na slobodu govora. Konferencija se na kraju održala. U međuvremenu, nekoliko dana ranije je ‘Palestinska konferencija’ u Njemačkoj jednostrano zaustavljena od strane Socijaldemokratske vlade koju vodi Olaf Šolc. Ponekim govornicima, kao što je bivši grčki ministar finansija Janis Varufakis, je zabranjena politička aktivnost u državi! Naši liberalni demokrati su samo slegli ramenima.
“Ali komunizam zabranjuje slobodu govora u potpunosti!” kaže buržoazija. “Pod komunizmom će partija kontrolisati štampu!”. A ko kontroliše štampu pod kapitalizmom? Kao što je Lenjin objasnio: “eksploatatori, zamljoposjednici, i profiteri drže… 9/10 štampe.” Danas 90% medija u SAD-u kontroliše šest korporacija, koje drže kapitalisti čiji je interes vezan za status quo i na koje se može računati da će ga braniti u štampi. U međuvremenu privilegovani pristup medijama koji buržoazija ima znači da njihova riječ vrijedi daleko više od običnih smrtnika.
Individualni novinari su pod ogromnim pritiskom od strane države, oglašivača i njihovih urednika da ne drmaju brod. Izuzeci koji se suprotstave establišmentu su izopšteni, protjerani sa posla ili još gore: kao što je slučaj sa Džulijanom Asanžom koji trune u zatvoru zato što je otkrio zločine američkog imperijalizma.
Situacija nije bolja ni onlajn. Ilon Mask, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, kupio je Tviter sa eksplicitnim ciljem da omogući slobodi izražavanja da cvjeta. Ali je optužen da koristi platformu kako bi dao pažnju svojim reakcionarnim prijateljima i simpatizerima dok koči ljevičare. Milijarderi kao što je Mark Zakerberg sarađuju sa državom kako bi omogućili nadzor naše onlajn aktivnosti. U međuvremenu vlast SAD-a je zabranila TikTok u inat Kini iako TikTok samovoljno cenzuriše svoj sadržaj. Sve dok su mediji igraonica bogatih i vezane za njihov interes neće biti slobodni.
“Pa, komunisti nikada neće dopustiti disidentska mišljenja u njihovoj jednopartijskoj državi!”, buržoazija odgovara. Nasuprot, postojala je ogromna raznovrsnost mišljenja unutar i izvan Boljševičke partije, prije i poslije Ruske revolucije. Sam Lenjin je ponekad bio u manjini po raznim pitanjima, koja su razriješena kroz diskusiju.
Iako je istina da su određene frakcije i partije eventualno bile ukinute i disidentska štampa ugušena, to se dogodilo usred građanskog rata, gdje se režim borio za svoj život. Opozicione partije su otvoreno podržavale carističku kontrarevoluciju i njen pokušaj da revoluciju uguše u krvi. Navedite jedan kapitalistički režim u istoriji koji je dopustio slobodu štampe i organizacije opozicione frakcije tokom građanskog konflikta! Da citiramo Abraham Linkolna, koji je zabranio prorobovlasničku i antiratnu štampu na Sjeveru tokom Američkog građanskog rata:
“Zar moram upucati prostog dječačkog vojnika koji dezertira, a da ne smijem da pipnem dlaku na glavi agitatora koji je uzrokovao dezerterstvo? Ja mislim da u takvom slučaju agitatora ugušiti a dječaka spasiti je ne samo ustavno, već i velika milost.”
Sloboda govora i Ruska revolucija
Naši neprijatelji prikazuju samo jednu stranu Ruske revolucije. Revolucija je takođe dovela do eksplozije intelektualne i kreativne energije od ljudi koji su konačno mogli slobodno da se izraze bez straha od carističke policije. Postojala je želja običnih radnika i seljaka da se izraze. Čak i reakcionarni režim Vudro Vilsona je morao priznati sljedeće:
“Tokom vrhunca građanskog rata svaka vojna jedinica i svaki lokalni Sovjet je htio da ima svoje novine… postojala je velika proliferacija publikacija. Na kraju građanskog rata bilo je više štampanih publikacija nego prije rata.”
S obzirom na teške uslove ovo je fantastično. Umjetničko izražavanje je procvjetalo pod boljševicima. Prije staljinističke degeneracije velika otvorenost je vladala po pitanju kulture. Kao što je priznao konzervativni istoričar sa Oksforda Maks Hejvard:
“Glavna funkcija revolucionarne cenzure je bila zaustavljanje publikacija eksplicitno kontrarevolucionarnih radova. Nije se petljala sa osnovnom književnom slobodom forme i sadržaja.”
Veliki ruski dramaturg Stanislavski, koji nije bio boljševik, je 1928. godine rekao: “Kada su nas uhvatili politički događaji u našoj zemlji… naša vlast nas nije natjerala da se obojimo u crveno i da glumimo nešto što nismo.” Daleko od ukidanja slobode izražavanja, revolucija je dala milionima Rusa glas tako što su uklonili željeznu ruku sa njihovih vratova i stavili uzde društva u njihove ruke.
Komunisti danas pozivaju na nepokolebljivu odbranu slobode govora radničke klase koristeći njene borbene organizacije i metode otpora. Ne zato što vjerujemo u sujevjerje univerzalnih prava koje važe za sve ljude, za sva vremena i u svim svijetovima. Već zato što naša klasa može koristiti demokratski proces za svoj interes. Zbog toga kapitalistička klasa napada slobodu govora i naoružavaju svoj represivni aparat da bi odbranili svoj klasni interes.
Brutalnost buržoaskog napada na palestinsku solidarnost će naučiti novu generaciju jednoj bolnoj lekciji: sloboda govora pod kapitalizmom nije zagarantovana, ona je oružje u klasnoj borbi. Koristeći ovo oružje, pored svih ostalih sredstava na našem raspolaganju, mi kao komunisti želimo da srušimo sistem koji stavlja štampu, kulturu i državni aparat na raspolaganje parazitskoj profiterskoj manjini.
Boreći se za revoluciju, za ukidanje kapitalizma i za socijalističku budućnost mi ciljamo ka otvaranju univerziteta, medija i svijeta kulture za mase, dajući milijardama muškaraca i žena glas po prvi put.