Od kolapsa kineskog konglomerata za nekretnine Evergranda, druga po veličini ekonomija na svijetu ušla je u usporenu krizu koja se proširila na druge sektore. Ova kriza je sada stigla u sferu gdje se izdaju dugovi: banke.
[Source]
Znakovi upozorenja
„Ovdje sam da podignem svoj novac, a vi mi pričate o mojim zaostalim plaćanjima [i odbijate da mi date novac]. Ako moja majka umre [jer ne mogu da platim njeno liječenje], doći ću i ovdje okačiti vijenac!“
U kineskoj novogodišnjoj noći, 09. februara 2024. godine, muškarac srednjih godina stajao je u predvorju banke i od tuge vikao gore navedeno. Što je više pričao, to je postajao sve uznemireniji, i na kraju je pao u očaj i zaplakao, jer nije mogao da podigne novac koji je položio u Banku Centralnih ravnica.
Istovremeno, njegova majka je hospitalizovana i hitno joj je potreban novac. Ovo nije izolovan slučaj. U Pingdingšanu, u provinciji Henan, velike banke počinju da imaju poteškoća u povlačenju novca. Na mreži, ljudi širom Kine se žale na poteškoće u podizanju gotovine.
Trenutno kineske banke oštro ograničavaju odliv sredstava. Neki bankovni računi se zamrzavaju ako se ne koriste nekoliko mjeseci; starije osobe koje su neizlječivo bolesne moraju da dođu na šaltere da lično podignu novac; a rođaci koji skidaju depozite sa računa pokojnika nailaze na svakakve prepreke. Sve ovo nesumnjivo šalje opasan signal: kineski bankarski sistem bi se mogao suočiti sa ozbiljnim nedostatkom sredstava.
Ovo stavlja dodatni pritisak na ionako krhke izvore sredstava za život običnih radnih ljudi, pri čemu mala preduzeća ili pojedinci doživljavaju probleme sa gotovinom, pa čak i propadaju kao rezultat ovog uticaja. Ako se ove poteškoće u pristupu novcu nastave i pogoršaju, mogle bi da budu praćene paničnim povlačenjem sredstava, što bi dovelo do još više bankrota banaka.
Takvih slučajeva je bilo i u prošlosti. Kolaps Henan Vilidž banke počeo je kada su se ulagači počeli susretati sa poteškoćama pri podizanju svog novca. U oktobru prošle godine došlo je do povlačenja novca iz Cangdžou banke u provinciji Hebei. Banka je pozajmila novac Evergrandeu, ali kada su ovi kasnili sa vraćanjem duga, to je navelo štediše da strahuju za svoju ušteđevinu.
Ali sadašnja kriza nikako nije samo zbog propadanja nekoliko banaka. Ovi signali ukazuju na nadolazeću krizu u čitavom kineskom bankarskom sistemu.
Dug i pozajmljivanje u kineskom bankarskom sistemu
Kombinujući izvještaj Banke Kine i podatke kompanije Sieras Dejta end Informejšn Ko Ltd., ukupni depoziti u kineskom bankarskom sistemu iznose oko 284 milijardi juana. Od 15. decembra 2023. godine, prema podacima Centralne banke, stanje kredita u kineskom bankarskom sistemu premašilo je 200 triliona juana. 200 milijardi juana kredita je uporedivo sa ukupnim depozitima kineskog bankarskog sistema. Ukupan saldo kredita finansijskih institucija u 2023. godini iznosiće 230 milijardi dolara (od čega polovina duguje za imovinu).
Međutim, dug kineskog društva je daleko veći od 200 milijardi. Prema višestrukim procjenama, ukupna veličina duga kineske države se optimistično i konzervativno procenjuje na više od 350 biliona, dok smjelije procjene iznose 400 milijardi. Najveći dio duga čini oko 115 milijardi u obavezama sektora nekretnina i oko 80-90 milijardi u obavezama lokalne samouprave u urbanim investicijama plus zvanični računi. Oni su zajedno već bili na 150% BDP-a 2023. Ostalo je centralni dug i krediti stanovnika. Pritisak ovog duga nesumnjivo će se usmjeriti kroz nerve finansijskog sistema ka jezgru bankarskog sistema.
Tokom imovinskog procvata, pozajmljivanje novca vlasnicima nekretnina bilo je unosan posao, a banke, velike i male, željele su da se uključe u akciju. Mnogi od njih su čak uzimali kredite od drugih banaka prije nego što su pozajmili novac investitorima ili drugim kapitalistima. Kao rezultat toga, ukupan iznos novca koji banka daje u zajam može čak i premašiti ukupnu aktivu banke, što je bomba koju je banka postavila za sebe tokom perioda rasta.
Sada je situacija odmakla do tačke gdje su mnoge male banke pod velikim rizikom, Centralna banka je počela da ograničava ulivanje kapitala u male banke kako bi usporila zarazu krize na vodeće dielove finansijskog sistema. Kineska vlada je takođe počela da planira spajanje stotina seoskih banaka u veće regionalne banke kako bi eliminisala svoje nenaplative kredite. Ali ovo je više očajna borba nego bilo šta drugo. Rojters izvještava:
„Iako se otprilike 4.000 malih banaka same po sebi ne posmatraju kao sistemski rizik, zabrinutost je što se dovoljno njih u velikoj mjeri finansiralo kratkoročnim zaduživanjem na tržištu novca, što predstavlja kolektivnu opasnost u slučaju da nekoliko njih propadne“.
Kada će se desiti ono neizbježno?
Trenutno, veće banke još nisu toliko izložene riziku kao one manje. Ali ovo je zapravo samo početak. U protekloj godini vidjeli smo bankrot giganta bankarstva u sjeni Žongžija i bankrot Haijin Velta, treće po veličini kineske organizacije za upravljanje bogatstvom. Ulaganja Žongžija u imovinu su se sama po sebi izjalovila. Haijin Velt je takođe pretrpio konačan krah kada njegova imovina nije mogla da se otkupi zbog ekonomske krize, što je dovelo do prekida u lancu kapitala, a aktivisti su se na kraju okupili ispod glavne zgrade kompanije da zahtijevaju nadoknadu.
Zatim postoji tekuća implozija sektora nekretnina, koja se samo pogoršava, kao što smo ranije izvještavali, a sada se približava drugim krizama koja bi mogla stvorila reakciju i nove borbe masa.
U slučajevima kada su lokalne vlade visoko zadužene, ali ne mogu da otplate dug, one će založiti zemljište bankama, koje će morati da isele ljude koji na njemu žive. Ili će im i dalje biti potrebna infrastruktura da bi svojim ogavnim računima što je više moguće upravljali, pa će tako morati da dobiju prava na korišćenje zemljišta. U svakom slučaju, ovo stvara sukob između vlade i potlačenih masa oko oduzimanja zemlje.
Na primjer, u Ganziju, Sečuanu, monasi i Tibetanci su masovno klečali da mole vladine radnike da ne ruše hramove i ne oduzimaju poljoprivredno zemljište. Ironično, centralna vlada iz sveg glasa viče da drži liniju na poljoprivrednom zemljištu. U povezanom izvještaju u Forin Polisiju iz februara piše sljedeće:
„Kao i u mnogim drugim državama, kao što su Sjedinjene Američke Države i Indija, glavni uzrok propadanja poljoprivrednog zemljišta u Kini bila je industrijalizacija i urbanizacija koja je u posljednje tri decenije zahtijevala veliko zemljište, ekspanziju proizvodnje, infrastrukture i urbanog razvoja. Konkurentni interesi za korišćenje zemljišta doveli su do eksproprijacije obradivog zemljišta za unosnije razvojne projekte. U nadmetanju za korišćenje zemljišta među uzgajivačima hrane, zasadnicima usjeva i investitorima, maksimizacija profita često nadmašuje potrebe proizvođača hrane, posebno kada je uvezena hrana mnogo jeftinija od lokalno uzgojenih opcija“.
Kineska ekonomija u cjelini je u padu, a dokazi deflacije su svuda. Proizvodnja se smanjuje, nezaposlenost raste, posebno među mladima, na višedecenijski maksimum, a strane investicije se dramatično povlače.
Fajnenšel tajms ističe da se Kina suočava sa opasnom kombinacijom deflacije i duga. Veliki iznos duga koji dolazi na naplatu, ali ne može da se otplati, ometaće potražnju, zajedno sa recesijom koja će dovesti do smanjene spremnosti za investiranje, što će ubrzati tempo krize. Neki analitičari su pisali čak i o mogućnosti Velike depresije.
Ovi signali krize iz svih pravaca spajaju se u opštu krizu banaka, krizu kineske vlade, krizu kapitalizma i klasnu borbu.
Nerješiva dilema u kapitalizmu
Trenutno su svjetski buržoaski ekonomisti uočili rizike kineskog bankarskog sistema. S jedne strane, Kina, kao svjetska fabrika, zauzima važnu poziciju u globalnom proizvodnom lancu. A s druge strane, kineski bankarski sistem, kao najveći u svijetu, blizak je nervima globalne ekonomije. Dakle, moguća bankarska kriza u Kini sigurno će uticati na svjetsko tržište.
Predložena je laka monetarna politika. Kineska vlada takođe trenutno planira ogroman talas sredstava za spasavanje. Ali kao što smo već vidjeli na Zapadu kroz iskustvo kvantitativnog popuštanja, puka injekcija valute neće riješiti ništa.
Osnovna kontradikcija kapitalizma je oduvijek bila između socijalizovane proizvodnje i sredstava za proizvodnju u privatnom vlasništvu, što konstantno dovodi do prekomjerne proizvodnje i ekonomskih kriza. Jedini način da se prekine ovaj beskrajni krug krize i haosa je raskid sa kapitalističkim sistemom kroz socijalističku revoluciju.