Rezultati prvog kruga parlamentarnih izbora otprilike su u skladu s predviđanjima anketa. Izlaznost (66,7 posto) bila je znatno veća nego 2022. (47,5 posto). Kome je ovo koristilo? Ne macronistima, čiji je poraz bio težak. Veća izlaznost pogodovala je ljevičarskoj Novoj narodnoj fronti i, još više, krajnjoj desnici. Pokazuje to usporedba rezultata – po broju glasova – 2022. i 2024. godine.
[Source]
Nacionalni front (Rassemblement National)/Le Pen-Republikanski savez/Éric Ciotti prikupio je 10,6 milijuna glasova; ako dodamo rezultat Reconquesta Érica Zemmoura, to je gotovo 10,9 milijuna glasova. U 2022. ukupni RN i Reconquest iznosili su 5,2 milijuna glasova. Između 2022. i 2024. krajnja desnica se dakle povećala za 5,7 milijuna glasova.
Sa svoje strane, stari ljevičarski blok NUPES dobio je 5,8 milijuna glasova 2022., a NFP ovaj put 9 milijuna. „Ujedinjena ljevica“ je tako napredovala za 3,2 milijuna glasova, dok je krajnja desnica porasla za 5,7 milijuna glasova. Uzimajući u obzir disidentske kandidate NFP, broj se ne bi puno promijenio.
Ovaj ishod je bio predvidljiv, kao što smo napisali u prethodnom članku:
„Može li NFP pobijediti na parlamentarnim izborima i formirati sljedeću vladu? Moguće je, ali ne i najvjerojatniji ishod. Da bismo razumjeli situaciju, izbornu aritmetiku moramo povezati s klasnom dinamikom koja, u konačnoj analizi, čini njenu osnovu.
Buržoazija i sitna buržoazija će masovno glasati ili za RN, za ‘centar’ ili za ‘nezavisne’ republikance. No, to predstavlja samo malu manjinu biračkog tijela, a ostatak čine mladi i radnici. Za koga će glasati? Velik dio ovog biračkog tijela – osobito u njegovim najeksploatiranijim i potlačenim slojevima – glasat će za RN ili će apstinirati. To pokazuju sva istraživanja javnog mnijenja, a to je u skladu s dinamikom koja je na djelu već duže vrijeme.
Znamo temeljne razloge za to. Od 1981. razne takozvane lijeve vlade izdale su težnje radnika, mladih i siromašnih. To je odigralo središnju ulogu u usponu RN-a, koji je neprestano širio svoje biračko tijelo ne samo među sitnom buržoazijom, već i u radničkoj klasi. Desetljećima su milijuni radnika otkrili da izmjena desnice i „ljevice“ nije promijenila apsolutno ništa u vezi s njihovom situacijom. Pod desnicom kao i pod „ljevicom“, bili su preplavljeni nezaposlenošću, zatvaranjem poduzeća, uništavanjem javnih službi, nesigurnošću posla i mnogim drugim teškoćama, dok je sićušna manjina stanovništva gomilala sve nepristojnija bogatstva.
Izborna dinamika RN može se prekinuti samo na dva načina. Najbolniji način je da mase dožive vladu RN, čija bi reakcionarna, prokapitalistička politika na kraju razočarala dio svog biračkog tijela koju čini radnička klasa. Najborbeniji način je razvoj masovne lijeve alternative koja je dovoljno radikalna da privuče potporu milijuna mladih ljudi i radnika koji, u nedostatku takve alternative, apstiniraju ili se okreću demagoškom 'radikalizmu' RN – koji , štoviše, koristi odlučujuću prednost što nikada nije bio na vlasti.
No, NFP nije dovoljno radikalna lijeva alternativa, ni po svom programu ni po svom političkom sastavu. Uključivanje Françoisa Hollandea simbol je toga; to je također prvorazredni dar RN-u. Ali osim ovog grotesknog slučaja, sastav NFP-a u cjelini, sa svojim starim diskreditiranim strankama (PS, Komunistička partija (PCF) i Zeleni), imat će poteškoća u uvjeravanju mase mladih ljudi i najsiromašnijih radnika, najeksploatiranijih, najviše shrvanih krizom kapitalizma.
Odgovornost za ovu situaciju prije svega snose čelnici PS-a, PCF-a i Zelenih, koji su se posljednjih desetljeća nastavili kretati udesno. Ali čelnici Nepokorene Francuske FI (France Insoumise) također su odgovorni za trenutnu izbornu dinamiku. Pokazali su se nesposobnima raskinuti s desnim krilom reformizma. NFP je još umjereniji od one prethodne lijeve koalicije Nupes, koja je i sama označila korak unatrag u odnosu na LFI 2022. godine.”
Dodajmo da takozvana „Republikanska fronta protiv ekstremne desnice“ ima totalno kontraproduktivnu ulogu. Daleko od toga da politički slabi RN, povlačenje kandidata NFP-a u korist kandidata macronista ili LR-a, u određenom broju izbornih jedinica, može samo ojačati stranku Le Pen i Bardella. Ovi potonji će to iskoristiti za denunciranje „podvala“ i učvršćivanje svoje „anti-sistemske“ slike.
Ove godine „Republikanska fronta protiv krajnje desnice“ - koja je zapravo politika klasne suradnje - poprima posebno groteskan karakter. Povezan je s „Republikanskom frontom“ protiv... Jean-Luca Mélenchona i njegovih drugova. Le France Insoumise (LFI) poziva određeni broj svojih kandidata da se povuku u korist macronista koji sa svoje strane pozivaju na poraz kandidata LFI-a, osim onih koji su raskinuli s Mélenchonom! Što se tiče kandidata LR-a, nekima će pogodovati „Republikanska fronta protiv krajnje desnice“, dok će se drugi (ili čak isti, u drugoj fazi) pridružiti... krajnjoj desnici.
Jučer navečer (30. lipnja prim. prev.), na Place de la République u Parizu, Jean-Luc Mélenchon je izjavio: „Oni [RN] ili mi [NFP]! Ne postoji ništa u sredini.“ Međutim, isti Mélenchon traži od LFI kandidata da se povuku u korist „sredine“, to jest macronističke desnice ili LR-a – uključujući, posebice, bivšu premijerku Elisabeth Borne. Kojim bi čudom ova šarada mogla oslabiti krajnju desnicu?
Révolution kategorički odbacuje takozvani „Republikanski front protiv RN“. Svi kandidati LFI kvalificirani za drugi krug trebali bi ostati i iskoristiti razdoblje između dva kruga za napad na sve desničarske stranke; i osuditi, u isto vrijeme, kandidate desnog krila NFP-a koji bi se proglasili otvorenima za ideju o formiranju većine s preživjelim macronistima, za tjedan dana.
Nadalje, suočeni s mogućnošću pobjede RN-a i njegovih saveznika sljedeće nedjelje, LFI, CGT i cijeli radnički pokret moraju odmah pripremiti čvrst plan borbe za mobiliziranje mladih i radnika protiv vrlo reakcionarnog programa Le Pen, Bardella i njihove klike. Svaka druga strategija može samo ojačati ekstremnu desnicu i razoružati naš tabor.