Objavljujemo otvoreno pismo naših portugalskih drugova (Colectivo Marxista) članovima Komunističke partije Portugala (PCP), nakon prijevremenih izbora 10. ožujka, na kojima je vladajući savez ljevice/lijevog centra poražen. PCP je sa 332.000 glasova u 2019. pao na povijesno najnižih 202.000 glasova. Portugalski drugovi izvlače neke zaključke iz ovih loših rezultata i nude dijalog članovima PCP-a o tome kako izgraditi snage portugalskog komunizma u budućnosti.
[Source]
Prvo, mora biti jasno da ova kritika nije usmjerena na to da napada PCP. Naprotiv, Colectivo Marxista duboko je zabrinut zbog krize najvažnije radničke partije u povijesti Portugala, partije koja okuplja neke od najboljih i najsvijesnijih boraca portugalskog proletarijata. Ali naša analiza mora biti iskrena, jer situacija u partiji nije dobra. Ovo pismo nastoji pomoći borcima PCP-a da razmisle o poteškoćama svoje organizacije i otvori raspravu među drugovima o tome kako regenerirati komunizam u Portugalu.
Izborne rezultate PCP-a već smo analizirali u drugom članku. Ovdje jednostavno napominjemo o negativnim rezultatima partije koji su nastali nakon lošeg rezultata 2022. godine.
Bilanca stanja geringonça
U razdoblju između 2015. i 2019. PCP je odigrao ključnu ulogu u održavanju vlade Socijalističke partije (PS) Antónija Coste, odobravanju njezinih proračuna i jamčenju stabilnosti vlade, u suradnji s lijevim blokom (Bloco). Tijekom godina u kojima su PCP i Lijevi blok sklopili sporazum o povjerenju i opskrbi s Costinom vladom, takozvanu geringonça ('naprava'), odobrene su neke pozitivne reforme. Povećana je minimalna plaća, smanjeni su troškovi javnog prijevoza, otvorene su dječje ustanove itd.
Te su reforme bile odgovor pritiska koji su PCP i Lijevi blok mogli izvršiti na manjinske vlade PS-a zahvaljujući izvrsnim rezultatima koje su postigli na izborima 2015., gdje su osvojili milijun glasova. S druge strane, ovaj izvanredni rezultat bio je izborni izraz ogromne mobilizacije protiv nametanja mjera štednje od strane EU-a prethodnih godina.
Costa je imao sreće jer je njegova vlada formirana tijekom (relativnog i ograničenog) oporavka europskog kapitalizma nakon krize 2008., a nakon što je prethodna vlada Passosa Coelha divljačkim rezovima i napadima na radničku klasu 'stabilizirala' portugalski kapitalizam. Ovi umjereno povoljni uvjeti stvorili su određenu marginu za ostvarenje nekih reformi.
No, ne smijemo preuveličati opseg ovih mjera, koje nisu bitno promijenile uvjete života radničke klase. U mnogim se područjima situacija zapravo pogoršala, primjerice u uvjetima stanovanja i rada. Relativni oporavak 2015.-2019. temeljio se na većem izrabljivanju radničke klase od strane buržoazije, koja je godinama uživala u socijalnom miru koji su dijelom osigurali vođe PCP-a i Lijevog bloka.
Od tog razdoblja, pandemija, rastuća inflacija i ratovi u Ukrajini i Palestini uništili su (slabe i nestabilne) temelje tog oporavka. U 2020. javni dug i nacionalni deficit vrtoglavo su porasli. Inflacija je progutala reforme iz prethodnih godina. Ekonomsko tlo za reformističke politike se smanjilo. To je dovelo do odbijanja proračuna za 2021. u parlamentu.
Ali zaključak koji su iz ovih događaja izvukli PCP i Lijevi blok bio je sasvim drugačiji. Za njih je skretanje Socijalističke partije udesno bio jednostavno ideološki izbor, koji bi se lako mogao preokrenuti da su im vlastite snage u parlamentu bile jače. Umjesto da kritiziraju ograničenja geringonça , ove dvije stranke su ga uzdizale, dajući prednost “novom geringonça ” i čak, u slučaju lijevog bloka, zagovarale ponovni ulazak u koaliciju sa PS-om.
Izborni program PCP-a opisuje posljednje desetljeće portugalske politike kao “(desničarske) politike koje su prekinute tek 2015. inicijativom i intervencijom PCP-a, a zatim nastavljene s vladama PS-a 2019. i posebno 2022.”.
Sloga koja je postojala više od pet godina između PS-a, PCP-a i Lijevog bloka – sloga koju slavi PCP – zamaglila je političke razlike koje postoje između tri partije. Ne videći značajne razlike između ove tri stranke, mnogi birači ljevice – i na izborima 2022. i 2024. – odlučili su se za najjaču opciju, PS, kako bi spriječili uspon desnice. Istodobno, pred velikim nezadovoljstvom koje se proteklih godina proširilo zemljom, politički najnazadniji slojevi sitne buržoazije, pa čak i radničke klase, okrenuli su se udesno, videći ljevicu – uključujući PCP – kao odgovornog za katastrofalnu situaciju u zemlji.
Komunisti i izbori
“Zemlja nije osuđena na put propadanja i osiromašenja kojim su je vodili PS, PSD (Socijaldemokratska stranka) i CDS (Narodna stranka),” objašnjava izborni program PCP-a. “Iskustvo pokazuje da je jačanje PCP-a i CDU-a (PCP-ova izborna fronta) neophodan uvjet za raskid s desetljećima desničarske politike i onih koji su za nju odgovorni.”
Ovdje nam je rečeno da nisu globalna kriza kapitalizma i intenziviranje imperijalističkih borbi (pogoršavajući temeljnu organsku krizu kapitalizma) ono što je portugalsku radničku klasu osudilo na nagli pad životnog standarda, kao što se događa u svakoj zemlji u svijetu, već “desne politike” PS-a, PSD-a i CDS-a! Osim toga, kapitalističkoj noćnoj mori ne može stati na kraj borba radničke klase, već “jačanje PCP-a i CDU-a”!
Kapitalistička kriza je vrlo duboka, ali reforme nisu nemoguće. Buržoazija može učiniti ustupke ako se nađe pod velikim pritiskom – a najsnažnija vrsta pritiska ne dolazi od mjesta CDU-a u parlamentu, već od samih radnika koji se mobiliziraju na ulicama.
Zapravo, kao što je Lenjin već objasnio, važnost izbora ne proizlazi iz ove ili one reforme koju komunistički političari povremeno mogu dobiti, već iz vrijednosti parlamenta kao zvučnika za revolucionarnu agitaciju. Istodobno, u sadašnjoj fazi kapitalističke krize sve će reforme biti neizvjesne, a buržoazija će ih nastojati sustavno potkopati, kao što smo vidjeli s reformama 2015.-2019.
Stoga je PCP-ova opsjednutost parlamentom pretjerana i vrlo nalikuje onome što je Marx nazvao "parlamentarnim kretenizmom", što je Engels definirao sljedećim terminima:
''Parlamentarni kretenizam (je) poremećaj koji svoje nesretne žrtve prožima svečanim uvjerenjem da cijelim svijetom, njegovom prošlošću i budućnošću upravlja i odlučuje većina glasova upravo u onom naročitom predstavničkom tijelu koje ima čast da ih ubraja u svoje članove, i da sve što se događa izvan zidova njihovog doma — ratovi, revolucije, gradnja željeznica, naseljavanje čitavih novih kontinenata, otkriće kalifornijskih nalazišta zlata, prokopavanje centralnoameričkih kanala, ruske armije i sve drugo što bi moglo polagati neko pravo na to da utječe na sudbinu čovječanstva — ne znači ništa u poređenju s događajima neizmjerne važnosti koji se okreću oko nekog važnog pitanja, svejedno koga, koje baš u tom trenutku zaokuplja pažnju njihovog vrlo poštovanog doma.''
U izbornom programu PCP-a – koji ima gotovo stotinu stranica i nekoliko paragrafa posvećuje temama kao što su ribarstvo i riječni promet – našli su mjesta tek za nekoliko kratkih redaka posvetiti međunarodnoj ekonomskoj i političkoj situaciji. Ali kapitalizam je globalni sustav, a uvjeti u maloj zemlji poput Portugala određeni su globalnim razvojem sustava koji ima svoje zakone. Marcelo Rebelo de Sousa, predsjednik Portugala i pouzdani predstavnik buržoazije, objasnio je: ''Vremena su vrlo teška vani, pa stoga i ovdje... Očekivali smo ovakve situacije, u kojima su ratovi prerasli u ekonomske i društvene krize, koje treba prevladati do kraja pandemije. U ovim vremenima najvažnije je glasati.'' Više razumijevanja globalne krize kapitalizma dobivamo od predstavnika buržoazije nego od vodstva PCP!
Prepoznavanje dubine svjetske krize ne znači da smo fatalisti, to znači da se komunisti moraju internacionalističkom i revolucionarnom politikom boriti protiv portugalskog kapitalizma koji je slab, parazitski i ranjiv, a ne biti opsjednuti onim što se događa u parlamentu. Portugalska radnička klasa može i mora preuzeti inicijativu da postane iskra za iberijsku i europsku revoluciju, kao što se dogodilo 1974.-1975.
Reformirati kapitalizam?
Ako za krizu nije odgovoran kapitalistički sustav, nego ''desničarske politike'' i ''neoliberalne dogme'', kako kaže program PCP-a, onda je razumno misliti da je moguće preokrenuti situaciju u okviru kapitalizma, ne dovodeći u pitanje temeljne interese vladajuće klase. Zapravo, tužno je vidjeti da svi prijedlozi PCP-a pripadaju tipičnom arsenalu kejnzijanskog reformizma, pomiješanog tu i tamo s protekcionističkim elementima. Izbornim programom predlaže se:
''Stvaranje mješovite ekonomije s jakim javnim sektorom... Stvaranje radnih mjesta s ciljem pune zaposlenosti i povećanja plaća, kako bi se povećala vrijednost rada i prihoda radnika te potaknulo unutarnje tržište... Razvoj nacionalne proizvodnje, kao pokretača ekonomskog rasta i punog korištenja nacionalnih kapaciteta i resursa...''
Kad bi se ta čuda ostvarila, pokrenula bi ponovno osnaženi portugalski kapitalizam na potpuno drugačijem putu od ostatka svijeta koji je trenutno u dubokoj krizi. Ali kako ih postići? ''Ograničavanjem deficita na tri posto'', oporezivanjem ''onih s najvišim primanjima'', zaustavljanjem ''gubitka poreznih prihoda u poreznim oazama'', poboljšanjem ''učinkovitosti javne potrošnje'' i zaustavljanjem ''gubitka nacionalnih resursa u inozemstvo''!
Drugim riječima, vođe PCP-a misle da bi kapitalistička noćna mora završila s nekoliko fiskalnih i administrativnih trikova. Kriza prekomjerne proizvodnje, eksplozija duga, anarhija tržišta, podjela svijeta među imperijalistima itd., sve to ostaje izvan kalkulacija Centralnog komiteta PCP-a. Program je toliko plašljiv da u njemu nema ni hrabrih reformskih mjera poput poništavanja javnog duga. Naprotiv, vođe PCP-a nastoje ''smanjiti javni dug povećanjem BDP-a'', izjavom koju bi svaki socijaldemokrat mogao podržati!
Paulo Raimundo, glavni tajnik PCP-a, osuđuje demagogiju PS-a i PSD-a, ali zapravo se fantastična obećanja PCP-a mogu nazvati samo demagogijom. Problem je, međutim, što, za razliku od Pedra Nuna Santosa (PS) ili Luísa Montenegra (PSD), vođe PCP-a imaju određeni politički autoritet među naprednim slojem radničke klase, koju zbunjuju i zavaravaju reformističkim iluzijama. ''Neoliberalne dogme'' Socijalističke partije nisu odgovorne za kapitalističku krizu; naprotiv, njezine ''neoliberalne dogme'' ideološki su izraz krize sustava koji si ne može priuštiti reforme iz prošlosti.
Izborni program PCP-a kritizira ''monopolistički kapital'', ''strani kapital'' i ''financijske špekulacije'', protiv kojih se nastoji boriti novim zakonima i porezima (nikad se ne spominje eksproprijacija velikih kapitalista). To su jednostavno izrazi krupnog kapitalističkog vlasništva općenito. Ne dokidajući buržoasko privatno vlasništvo, zakoni kapitalizma neumoljivo se nameću svakom društvu: eksploatacija, nejednakost, krize, koncentracija ekonomije u velikim monopolima i, u konačnici, profiterstvo manjine, što potkopava sredstva za život većine. Zakoni kapitalizma diktiraju politiku reformističkih vlada, a ne obrnuto. Dovoljno je samo pogledati primjer Grčke pod Sirizom da biste to vidjeli.
PCP traži različite načine za kontrolu kapitalizma kroz državni intervencionizam, ali ne možete kontrolirati ono što ne posjedujete. PCP u svom programu nikada ne postavlja pitanje imovine. Sada, kao što su Marx i Engels već objasnili, "teorija komunista može se sažeti u jednu rečenicu: ukidanje privatnog vlasništva." Ovo nije samo prazan slogan, već izražava činjenicu da se niti jedan od temeljnih problema čovječanstva, od klimatske krize do rata, od nejednakosti do duga, ne može riješiti bez potkopavanja kapitalističkih vlasničkih odnosa, a to je još istinitije danas nego što je bilo u 1847. godine.
Program PCP-a sadrži pozitivne zahtjeve, koje mi podržavamo, o poboljšanju plaća i uvjeta rada, mirovina, jačanju zdravstvene službe i javnog obrazovanja itd. Ali vrlo je lako obećavati. Uoči izbora sve partije obećavaju svašta. Čak i desničarski Chega program sadrži brojne zahtjeve oko plaća, mirovina itd.
Ono što je potrebno da bi se PCP-u dao kredibilitet je objasniti zašto je život tako nepravedan u ovom sustavu i kako se ova očajna situacija može okončati. Moramo prijeći s uske ekonomske agitacije na političku agitaciju protiv kapitalističkog sustava, koja budi klasnu svijest proletarijata.
Svaka partija može ponuditi čuda na izborima, ali samo istinski revolucionarna partija može objasniti uzroke krize i ponuditi revolucionarno rješenje. Vođe PCP-a misle da su 'praktični' i 'razumni' ograničavajući svoju propagandu na trenutne ekonomske prijedloge i udaljavajući se od političke agitacije protiv sustava i buržoazije. No većina radnika, umorna od praznih obećanja svih strana, navikla na lažne proroke s njihovim čudesnim formulama, a svjesna dubine krize sustava, ne obazire se na ponavljajuće i dosadne zahtjeve za povećanjem plaća i boljim uvjetima. Na izborima su mnogi radnici, s pravom frustrirani, svoj bijes na cijeli sustav pokušali iskazati kroz glasačku kutiju. Nažalost, to nije bilo u korist PCP-a.
Nacija
Program PCP-a pun je pozivanja na ''nacionalni razvoj'', ''obranu nacionalnih interesa'' i protekcionističke mjere za jačanje ''nacionalne proizvodnje''. Bez postavljanja pitanja radničkog vlasništva – koje se samo naslućuje u nejasnim referencama na ''javnu kontrolu strateških sektora kao što su bankarstvo i energetika'' – takav program može samo težiti postizanju nacionalnog kapitalizma. To je nemoguća i reakcionarna fantazija u slučaju Portugala – male, slabe zemlje u kutu Europe. Kao što su Marx i Engels objasnili u Komunističkom manifestu :
''Buržoazija je eksploatacijom svjetskog tržišta dala kosmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja. Na veliku žalost reakcionara, ona je izvukla nacionalno tlo ispod nogu industrije. Uništene su prastare nacionalne industrije i uništavaju se svakodnevno još uvek. Potiskuju ih nove industrije, čije uvođenje postaje životno pitanje za sve civilizovane nacije, industrije koje više ne prerađuju domaće sirovine, već sirovine koje dolaze iz najudaljenijih oblasti, i čije se fabrike ne troše samo u zemlji, već u isto vreme u svim dijelovima svijeta. Na mjesto starih potreba, zadovoljavanjih domaćim proizvodima, stupaju nove koje za svoje zadovoljenje traže proizvode najudaljenijih zemalja i klima. Na mjesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i ograđenosti stupa svestrani saobraćaj, svestrana uzajamna zavisnost nacija.''
Ove su riječi danas točnije nego kad su napisane! Kapitalizam je najprije ujedinio nacionalna tržišta, a potom uspostavio međunarodnu podjelu rada. Ova integracija svjetskog tržišta bila je pokretačka snaga rasta proizvodnih snaga. Zapravo, jedna od glavnih prepreka daljnjem razvoju je buržoaska nacionalna država, koja je temeljni oblik političke organizacije kapitalizma.
Eksplozivan rast proizvodnih snaga buni se protiv uskih nacionalnih granica. Najmoćnije buržoazije pokušale su prevladati ograničenja nacionalne države kroz ratove, protekcionizam i podjelu svijeta kroz imperijalizam, koji, kako je Lenjin objasnio, na iskrivljen i perverzan način odražava zastarjelost nacionalne države (sveobuhvatnu kritiku shvaćanja imperijalizma od strane vodstva PCP-a možete pronaći ovdje).
Povratak progresivnom nacionalnom kapitalizmu koji zagovara PCP je apsolutno suprotan politici komunista, koji zagovaraju globalno planiranje socijalističke ekonomije. U tom smislu nije slučajnost što smo internacionalisti. Komunistički internacionalizam odražava globalni karakter podjele rada i proizvodnih snaga koje je proletarijat pozvan osvojiti.
Želja za nacionalnim kapitalizmom nije samo utopijska, već je i reakcionarna. Govoreći o ''nacionalnim interesima'' portugalskog naroda, drugovi iz vodstva PCP-a zaboravljaju da je portugalsko društvo podijeljeno na klase sa suprotstavljenim i nepomirljivim interesima. Ovaj nacionalistički jezik sugerira da možda postoji identičnost interesa između izrabljivača i izrabljivanih!
Ovaj 'patriotizam' umrtvljuje klasnu svijest portugalskog proletarijata i otvara put šovinističkom otrovu Chege. Budimo jasni: godinama je PCP pogrešno obrazovala portugalski proletarijat nacionalističkim predrasudama koje André Ventura – vođa Chege – sada iskorištava. Glavni neprijatelj portugalskog proletarijata je u Portugalu, a njih nije teško pronaći: oni su gazde i njihove vjerne sluge u parlamentu.
Demokracija
Druga strana nacionalističke politike PCP je njezina obrana buržoaske države. Njen izborni program počinje veličanjem Travanjske revolucije 1974.: ''ovaj jedinstveni trenutak u nacionalnoj povijesti i dalje je mjerilo za budućnost koja se mora graditi." Revolucija je nedvojbeno bila jedinstven trenutak, ali drugovi iz PCP-a zaboravljaju najvažniju lekciju – revolucija je izbačena iz tračnica nakon neuspjeha radnika da preuzmu vlast 25. studenog!
Zadaci društvene preobrazbe ostali su neispunjeni, jer je kapitalistička ekonomska baza diktature ostala netaknuta. Isti paraziti nastavili su iskorištavati radničku klasu, sada pod drugačijom političkom nadgradnjom: buržoaskom demokracijom. Braneći portugalsku demokraciju, PCP se u očima radnika identificira s postojećim režimom. Najnapredniji sloj, koji ne traži ništa manje nego ukinuti cijeli sustav, tražit će alternativu.
Uzdižući ustav "rođen u travnju", program PCP slavi portugalsku kapitalističku državu. Ustav nije nastao iz revolucije, već iz njenog poraza nakon 25. studenoga 1975. Ustav govori doista neke vrlo lijepe stvari, ali ova velikodušnost je retorički ustupak da se sakrije kontrarevolucionarni tok događaja 1976. godine.
Socijalističke fraze ustava ne poriču buržoaski karakter portugalske države, već ga kamufliraju kako bi zavarala radničku klasu. Lenjin je već objasnio da je "najamno ropstvo sudbina ljudi čak i u najdemokratskijoj buržoaskoj republici". Zato je Lenjin, slijedeći Marxa i Engelsa, napisao da su “sve dosadašnje revolucije usavršile državni stroj, a on se mora slomiti, razbiti”, i zamijeniti ga radničkom državom, gdje uzde drže izrabljivani i potlačeni.
Klasna borba, a ne ustav, određuje prava koja uživa proletarijat. PCP zasljepljuje radničku klasu pred pravim karakterom Treće portugalske republike, koja je korumpirana i pokvarena država u službi buržoazije. PCP umrtvljuje njihov borbeni duh stvarajući iluziju da mrtvo slovo ustava – koje tumače dobro plaćeni suci i provodi policija – jamči njihova prava. Međutim, ono što im stvarno jamči je kolektivno djelovanje radničke klase i njihovo nepovjerenje u državu i njezine zakone!
Za revolucionarnu komunističku partiju
Dok kapitalizam nastavlja da tone, vođe PCP-a ga se grčevito drže! Zadatak komunista u našem vremenu je da se organiziramo kako bismo srušili ovaj zastarjeli sustav. Neki skeptični birokrati će odgovoriti: ''ali tada ćemo samo izgubiti (čak i više) glasova, ljudi nisu spremni za revoluciju!'' Naime, kapitalistička kriza generira veliko nezadovoljstvo diljem svijeta koje, međutim, nije naišlo na jasan politički izraz, uglavnom zbog nedostatka alternative na ljevici. Taj su vakuum iskoristili razni desničarski demagozi, perverzno iskorištavajući gnjev naroda.
Strategiju komunista ne mogu diktirati neposredni izborni razlozi, već naše perspektive koje ukazuju na produbljivanje krize sustava i rastuću nestabilnost i radikalizaciju. Sama PCP u svom programu govori o ''produbljenoj strukturnoj krizi kapitalizma''. Ali trenutno vodstvo PCP-a ne poduzima ništa kako bi postupilo u skladu s ovim opažanjem!
Drugovi iz PCP-a, vaša partija je u opasnosti. Reformska politika vaših vođa tjera vas u crnu rupu! Posebno je zabrinjavajuć nedostatak samokritičnosti nakon nedavne izborne katastrofe, koju je Paulo Raimundo predstavio kao ''izraz otpora(!)''. To samozadovoljstvo je simptomatično za besperspektivnost i birokratiziranost aktualnog vodstva stranke.
Ali još nije kasno da se ovaj kurs ispravi! Drugovi, razmislite o politici svojih vođa, o svom programu, proučite ideje Marxa i Lenjina koje su dale život vašoj organizaciji prije više od jednog stoljeća i upotrijebite ih za analizu situacije i linije partije. Colectivo Marxista – Internacionalna marksistička tendencija u Portugalu – poziva revolucionarne članove PCP-a i portugalsku komunističku mladež da se bore rame uz rame za regeneraciju komunizma u Portugalu, za istinski revolucionarnu komunističku partiju, na temelju Lenjinove Komunističke internacionale i načela Marxa i Engelsa:
''Komunisti s prezirom odbijaju da kriju svoje poglede i namere. Oni izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju šta da izgube sem svojih okova. A dobiće čitav svijet. Proleteri svih zemalja, ujedinite se!''